Alpe

Darinka je naš dobri duh, voli ona planine i planinske izazove, a volimo i mi nju, pa tko ju ne bi volio, kad nam sve priredi, izabere i predloži ture, organizira putovanje, noćenje, trpi sve naše priče, prigovore, odgovara na sva naša pitanja i otkriva nam uvijek nešto novo, nešto lijepo, nešto što se urezuje u pamćenje, nešto što se ne može opisati to se jedino može doživjeti i memorirati da posluži kao izvor lijepog u nekim stresnim i tmurnim danima.

A mi ostali, samo se priključimo, preostaje nam jedino da se popnemo tamo kud nas staza vodi pa uz malo sreće i dobro vrijeme stignemo i na pokoji vrh. A onda , onda smo ushićeni, ponosni na sebe što smo to uspjeli, divimo se svemu, ispitujemo za ime svakog vrha iz vidokruga kao da nam je to najvažnije na svijetu (već za koji dan zaboravimo njegovo ime) , ali nikad ne zaboravimo naša druženja, dogodovštine, slike prekrasnih krajolika kroz koje smo prošli i koje nije moguće opisati, to se samo može doživjeti, to je ono najvrjednije što sa sobom ponesemo sa svakog izleta .

Jako sam se veselila izletu na Grossglockner, mislila sam prošle godine nismo uspjeli zbog lošeg vremena pa neće valjda i ove godine biti loše, nekako sam bila sigurna da idemo i to sam planirala u svoj ovogodišnji odmor. Uslijedilo je razočarenje, najprije , odustali su Vesna i Đuro zbog obaveza, a onda , onda me stvarno dotukla loša vremenska prognoza.

Eto, tako je i ove godine otpao Grossglockner.

Pitala sam se pa nije valjda da neću otići nikud u planine ovog ljeta?.

Darinka je kao i obično spasila situaciju i predložila da idemo u Alpe. Idemo s jednim autom, vozi Antun, a društvo mu činimo Vesna, Darinka, Mirjana i ja. Bila sam oduševljena, ništa nisam pitala, važno je samo da se ide, a kud uopće nije bitno, znam da će biti dobro. Dogovor je da ih čekam na autoputu (kod Antunovića) u 7 i 30. Ustala sam rano i spremila se, kad sam podigla ruksak vidim da je težak, ali kako nisam pitala kud točno idemo ni što trebam ponijeti strpala sam svašta pomalo neka se nađe, za svaki slučaj. 
Kao i obično stigli su točno na vrijeme, nisam ih odmah uočila jer Antun ima novi auto (ovo mu je prvo putovanje u planine). Ekipa je vesela i idemo dalje. Darinka iznosi plan puta: idemo prema Logarskoj dolini (očito ni drugi nisu puno pitali kud se ide, kao ni ja), popet ćemo se do Češke koče (1543 m) (uspon traje oko 2,5 sata) , ako nas vrijeme posluži idemo i do Kranjske koče na Ledinah (1700 m) (to je još dodatno 2 sata), a ako ne ostajemo spavati u Českoj koči, to je za prvi dan a poslije ćemo vidjeti što dalje ovisno o vremenu i mogućnostima. Odredišna točka za početak penjanja je Zgornje Jezersko (kod teretne žičare).

Sad kad sve znamo, preostaje nam samo poželjeti si sretan put i dobro vrijeme i eto uskoro smo na graničnom prijelazu, brzo obavljamo formalnosti prelaska granice i idemo dalje pa dok Antun vozi , a mi čavrljamo stigosmo začas na prvu jutarnju kavu. Uobičajeni ritual, uz pijenje kave pogled na karte, utvrđivanje smjera kretanja i upit za dodatne informacije(kod konobarice ) o mjestu silaska s autoceste.

Nešto oko 11 sati stigli smo u Zgornje Jezersko i na info punktu potražili daljnje informacije, kako do žičare. Zavojita cesta vodi nas kroz šumu i odjedanput se pojavimo na graničnom prijelazu s Austrijom. Negdje smo promašili skretanje (ništa zato bili smo malo i u Austriji), treba nazad do parkinga žičare, odnosno točke za početak uspona.

Stigli smo, gojzerice na noge, ruksak na leđa, i put pod noge. Vrijeme je dobro , malo je pritisak pa nam otežava penjanje, ali idemo polako. Bez većih poteškoća stigli smo do Češke Koče tu smo ručali , popili kavu i odmorili se.

[IMAGER_206]Češka koča nalazi se na jednoj zaravni . To je lijepo uređena planinarska kuća s prekrasnim pogledom na okolna brda i dolinu gdje se smjestilo Jezersko. Ispred kuće nalazi se dosta klupa i stolova za odmor, putokazi za uspone prema okolnim vrhovima (Skuta, Grintavec, Okrešalj itd.), a na jednom malom platou uređena je vanjska kapelica, drveni raspelo i slika majke božje , očito namijenjena planinarima za molitvu.

[IMAGE_207] [IMAGE_208]

Lijepo i sunčano vrijeme pruža nam mogućnost da produžimo i prema Kranjskoj koči na Ledinah što naravno i činimo. Tek što smo krenuli nailazimo na jednu grupu planinara koja ide iz suprotnog smjera. Moramo sačekati da oni prođu jer je staza uska i da bi se njom prošlo mora se koristiti sajla. Ljudi koji nam dolaze u susret su pod punom planinarskom opremom, imaju kacige na glavi i kad su nas vidjeli jedan gospodin pita: Znate li da je ovo „ Zelo zahtevna pot“?? Odgovaramo da nismo tu prošli do sada , ali da naša kolegica jest, a obzirom da poznaje naše mogućnosti vjerujemo da neće biti problema. Čovjek nas sumnjičavo gleda i još se dugo okreće da vidi kako nam ide. Naravno idemo polako i pažljivo a što drugo, staza je uska, ispod nas je sipar, a iznad brdo nema se kud. Otprilike nakon sat vremena došli smo do jednog dijela gdje staza prelazi preko sipara i ledenjaka, srećom led se dosta otopio, pa smo vidjevši kako se muče neki ispred nas zaobišli ledenjak, ali baš tu je kod jednog nezgodnog spusta Vesna zakrenula koljeno. Boli ju naravno, ali stiskla je zube, moramo dalje (dok je još toplo) jer čeka nas težak uspon , sve klinovi i sajle, kroz same žljebove. Ruka, noga pomičemo se mic po mic, na jednom mjestu (jedan detalj) gotovo da sam jedva prešla , raspon između klinova prevelik je za moje noge, gojzerica mi zapela između klina i sajle, treba se izčupati, ipak uz pomoć nekako se izvukoh. Kad smo izišli iz posljednjeg žlijeba i pogledali unatrag ni sami ne vjerujemo da smo to ispenjali. Hvala bogu, svi smo dobro još za dana (oko 18 sati) stigli do Koče na Ledinah.

[IMAGE_209] [IMAGE_210] [IMAGE_211] [IMAGE_212] [IMAGE_213]

Koča na Ledinah je velika planinarska kuća, a koriste je i skijaši zimi jer su tu staze za turno skijanje, ima 60 ležajeva, dovoljno pitke vode, prostranu blagovaonicu, kuhinju i lijep pogled na sve strane (uokolo su Rinke, Velika Baba, Ledinski vrh, Mrzla gora itd.).Nakon kraćeg odmora naručili smo večeru , smjestili se u sobe (ovdje ćemo provesti dvije noći) i prepustili uživanju u planinskom zraku i dobroj večeri.

Jutro je osvanulo vedro, ali prognoza nije dobra i upozorenje je da se do 14 sati vratimo u dom jer je najavljeno nevrijeme. Vesnu boli noga i ona ostaje u domu, Antun će joj praviti društvo, a nas tri idemo do prijevoja i pokušati ćemo se popeti na Ledinski vrh, a rado bi i na Veliku Babu, no svi putokazi upozoravaju da su sve staze jako zahtjevne, a vrijeme nam nije baš sklono.

Nakon nekih otprilike sat vremena ne previše zahtjevnog uspona stigli smo na planinski prijevoj (2000 m), kakav čudesan pogled, kakav blaženi mir, čovjek ostaje bez daha. Muti se vrijeme propada i pokoja kap kiše, ali Ledinski vrh (2108 m) je tu još svega desetak minuta pa idemo žurno popeti se. Zaista veličanstveno. Na samom vrhu nema mjesta za odmaranje, uzele smo žig i vratile se odmah nazad na prijevoj. Počele je kiša, ali još uvijek samo škrapa , žurimo se nazad. Dok gusti oblaci izviru i kovitlaju se stvarajući zavjese vrhovima planina, mi žurimo pazeći da nam noga ne klizne na siparu ili mokrom kamenu. Mir je narušila kiša i naši žurni koraci pod kojima se kotrlja sitno kamenje. Silaskom na prijevoj , vidimo da nismo same, odjedanput se iz svih smjerova pojavljuju planinari i svi žure prema kući. Gle, netko nam maše, pa to je Antun ide nam u susret.

Brzo smo stigli u dom, a što ćemo sada kad nam je preostalo toliko vremena. Nakon ručka malo smo prošetali oko doma , usput berući borovnice, ali kiša nam ne da mira malo prestane i čim se uputimo dalje ona ponovno počne. Vratile smo se u dom i uz vatru sjele za stol i kartajući prikratile vrijeme do spavanja.

[IMAGE_214] [IMAGE_215] [IMAGE_216] 

Ustajanje oko 7 sati, zatim doručak i kava a onda pozdrav s domaćinima i spust u dolinu. Srećom ne pada kiša. Spuštamo se Lovskom stazom , koja je nešto duža , ali manje zahtjevna (po riječima domara) iako i ona ima na mjestima sajli , lojtrica i klinova.

[IMAGE_217] [IMAGE_218]

[IMAGE_219] [IMAGE_220]

Spust je prošao dobro , Vesna je sve hrabro izdržala , hvala bogu sad možemo kući, a ne, najprije idemo ručati na jezeru, Darinka časti ručkom (uselila je u novi stan), a Antun prijevozom (jer ima novi auto) , e pa ovo je prava fešta čak je i sunce zasjalo kao da se želi ispričati što su ga oblaci nadjačali ovaj put i ohrabriti nas da možda nekom drugom zgodom , nekih sunčanih dana svratimo u ove prekrasne „hribi“.

 [IMAGE_221] [IMAGE_222]

Sad kad smo dolje više nas nije briga za vrijeme, nama je bilo dobro jer smo si učinili da nam bude dobro, a vrhovi , oni i dalje stoje tamo uzdignute glave, pa ako do njih stignemo dobro, a ako ne čekat će nas dok dođemo, a ako nikada ne dođemo, neće se oni ljutiti na nas, znaju oni što su godine.

Katica Šimić