Izlet u Sloveniju

Izlet u Sloveniju od 26.05. do 29.05.2016.god.

Mi smo poznati po tome da uvijek nastojimo nekako spojiti još koji dan s praznikom kako bi dobili mali godišnji odmor, bez sumnje potreban radnim ljudima, a među nama ima i takvih, iako nažalost u manjini. Tako je i ovog puta. Pred nama su četiri dana za „odmor“ u planinama Karavanki.

U predjelu Karavanki je planina Košuta (naše prvo odredište), koja se proteže granicom Slovenije i Austrije od Ljubelja na zapadu do Koroškog potoka na istoku. Na duljini od deset kilometara nalazi se nekoliko vrhova, preko 2000 m. Veliki vrh (2088m), na kojeg se svakako namjeravamo popeti, je najzapadniji vrh u području Karavanki.

Naše drugo odredište je Dom pod Storžićem, koji će biti polazna točka za uspone na Storžić, Veliki Javornik, Krišku goru, Dobrču, a tko zna gdje će nam biti kraj, ako nas vrijeme posluži.

1.dan, četvrtak 26.05.2016., ZAGREB-Ljubljana- Kranj-Tržić- Podljubelj

Polazak s Mazuranićeva trga u 7 sati, a kako smo mi odgovorna grupa, svi smo stigli i prije vremena. Mini bus, u sigurnim je rukama vozača Ferde pa krećemo u smjeru graničnog prijelaza Bregana, a zatim smjer Ljubljana-Kranj-Tržić-Podljubelj. Nakon skretanja s glavne ceste u Podljubelj, odmah skrećemo lijevo do gostilne „Ankele“ a zatim desno pratimo smjer za dom na Kofcah i vozimo se uskom serpentinastom asfaltnom cestom do kmetije Matizovec (1072 m), a odatle put nastavljamo pješice kroz šumu do Doma na Kofcah (1488m). U grupi je 14 planinara, a izlet vode Darinka i Tomislav.  Staza kroz šumu nije pretjerano zahtjevna te do Doma na Kofcah stižemo za cca 1 sat. Dom se nalazi na prekrasnoj visoravni s tek procvalim proljetnicama. Iznad livade podiže se planinski masiv čije su padine obrasle sitnom klekovinom, rascvalom erikom i drugim planinskim raslinjem, prošarane ostacima snijega po procjepima. Sve to obasjano suncem, pod nebom prekrivenim bjeličastim oblacima, različitih oblika daje jednu tako idiličnu sliku, da poželite tu ostati zauvijek.

Od Doma na Kofcah do Velikog vrha je 1 i 30h. Vrijeme je prekrasno, a staza nije zahtjevna, jedino ima jedan malo strmiji dio kroz stijenu koji je osiguran sajlama. Na dijelu staze naišli smo na dva tri mjesta gdje smo morali gaziti i po ostacima snijega, ali to je sve bilo kratko i ništa zahtjevno.Sve je to sastavni dio planinarenja.Nakon kratkog odmora, prva grupa (brži i jači) kreće prema Velikom vrhu , jer oni danas žele stići i na Kladivo, dok druga uživa u još malo odmora, a zatim kreće prema današnjem cilju tj. Velikom vrhu.

Prije desetak dana planina je još bila pod snijegom, tako da je trava visoka tek desetak centimetara pa ni stoka još nije dovedena na ispašu u planinu.

Nakon prijevoja, i odvojka za Kladivo, počeo je puhati hladan vjetar, požurile smo i na vrh stigle za 1 i 20 minuta, upravo u trenutku kad se prva grupa počela spuštali s Vrha. Na vrhu su nas dočekale, i pozdravile, nezaobilazne crne ptice s crvenim nogama „špele ili kavke“ čuvarice ovih visina. Udarile smo žig u svoje dnevnike, učinile nekoliko fotografija, malo se odmorile, uživajući i gledajući paraglajdera koji spretno upravlja svojim padobranom i jedrilicu koja koristeći povoljan vjetar leti iznad prekrasnih vrhova Košute. Pogled na okolne vrhove, i dolinu, daje takav blaženi osjećaj, osjećaj zahvalnosti što ste u mogućnosti popeti se i stajati na tom mjestu i vidjeti sve te ljepote i osjetiti moć prirode. Iako smo se presvukle u suhu robu i zaštitile jaknama protiv vjetra, ipak nam je hladno pa moramo napustiti ovo mjesto i spustiti se u dolinu jer izgleda da dolazi promjena vremena. I samo što smo htjele krenuti pred nas se spusti mladć s paraglajderom i pitanjem :Koji je ovo vrh? Naravno, iako nam se pitanje u prvi mah učinilo smiješnim, odgovorile smo mu ,“Veliki vrh“. Podjelile smo nekoliko riječi s njim, a on zadovoljan, podigne ponovo svoj „padobran“ i odleti dalje kao ptica na slijedeći vrh. Kako je to lijepo?

Žao mi je što nisam mogla snimiti sve to. Na ekranu kamere pojavila mi se oznaka prazne baterije, iako sam je napunila prije polaska, i odradila svega par snimaka (ta tehnika nije baš pouzdana , naročito kad ju trebaš), ne znam što se dogodilo.

Lagano smo se spuštale stazom prema Domu na Kofcah, uživajući u svakom prizoru, svakom cvjetiću, no oblaci su se počeli pregrupiravati i vidjele smo da stiže kiša te smo pružile korak. Samo nas je par kapi kiše sustiglo prije ulaska u dom. Uskoro je stigla i prva grupa, vidjevši da se sprema kiša i oni su skratili put i vratili se u dom. Stigli smo na vrijeme, a sada slijedi večera i zasluženi odmor.

2.dan, petak 27.05.2016., Dom na Kofcah – Podljubelj- Tržić- Lom – Dom pod Storžićem

Nakon doručka, spustili smo se do kmetije Matizovec, gdje nas je čekao minibus, ukrcali svoje stvari i krenuli prema našem slijedećem odredištu: Dom pod Storžićem.

Dom pod Storžićem (1123m) stoji na rubu planine Jesenje na gornjem kraju Lomske doline pod sjevernom stijenom Storžića, ima 12 soba s 48 kreveta, tekuću vodu, struju, WC, tuš s toplom vodom. Ljubazno osoblje i ukusna hrana, očito privlači dosta gostiju jer tu su i dva restorana sa 60 mjesta, a Tržić je relativno blizu pa je to očito i izletište. Pristup do doma moguć je autom većim dijelom asfaltnom i pri kraju manjim dijelom makadamskom cestom.

Po planu danas bi trebalo izvesti uspon na Storžić (prva grupa) i Tolsti vrh na Kriškoj gori (druga grupa). Međutim, zbog vremenskih prilika i potrebne satnice za uspon i spust (u dom smo stigli oko 13 sati) dogovorena je izmjena plana, te prva grupa ide na Krišku goru, a druga na Planinu Javornik.

Obzirom da domovi još uvijek nisu otvoreni kroz tjedan Darinka je dogovorila s domarom naš dolazak pa je dom za nas bio otvoren. Odložili smo svoje stvari u veliku blagovaonicu , malo predahnuli , i prva grupa je odmah krenula na uspon, a mi smo se kratko odmorili i za nekih pola sata krenuli prema Planini Javornik (1715m). Staza od Doma vodi preko Javorniškog prevala, Uspon nije prezahtjevan, staza vodi kroz šumu i to djelomično šumskom cestom, s ponekim strmijim prečacom do Javorniškog prevala, a nakon prevala je dobra šumska cesta bez većih uspona. Vrijeme je dobro pa polako s noge na nogu za otprilike 2 sata stigli smo na odredište.

Na zelenoj padini (skijalište) , nalazi se par objekata. Vidljivost je dobra pa možemo uživati gledajući okolne planine i njihove vrhove. Malo smo se odmorili i u razgovoru s radnicima koji tu obavljaju neke poslove saznali da možemo napraviti povratak u dom drugom stazom (tako da zatvorimo krug), što smo i učinili. Staza je dobra, no očito ne često korištena, tako da smo na nekim mjestima imali malo poteškoća sa odronima, ali sve smo prošli bez problema i stigli u dom, već pomalo umorni i spremni za dobru večeru.

Druga grupa je imala zahtjevniji uspon, a obzirom na vrijeme, nisu se vraćali istim putem nego su se spustili stazom u Tržić i pozvali vozača.

Večerali smo, svako po svom izboru, juhu od srijemuša, sirove štrukle, gulaš sa žgancima , teleću obaru i td., popili po piće , malo prošetali oko doma pa na počinak.

3.dan, subota 28.05.2016., Dom pod Storžićem- Storžić (prva grupa), Mala i Velika poljana-Tolsti vrh (druga grupa)

Vrijeme nam ide na ruku, pa prva grupa odmah ujutro nakon doručka kreće prema Storžiću, a ni mi ne zaostajemo dugo idemo prema planu najprije Mala i Velika poljana a onda uspon na Tolsti vrh na Kriškoj gori. Od doma pod Storžićem do Male poljane ( 1325 m) je 1 h hoda šumskom cestom. Na Maloj poljani nalazi se Koča „Pašna skupnost Storžić“. Od koče se u dolini vidi Kranj, a na desno je uspon za Tolsti vrh (1716 m) koji je udaljen 1 i 30 h od Male poljane. Predivno je sjesti na klupu i na ovom svibanjskom suncu odmarati oči na zelenim netaknutim travnjacima punim proljetnog cvijeća koji tek očekuju svoje ljetne stanovnike (stada krava). Jučer je naša prva grupa prošla ovim putem i upozorila nas da je uspon od Male poljane do Tolstog vrha prezahtjevan (oni se zbog toga nisu vratili tom stazom) te da bi bilo bolje da izaberemo nešto lakše. Tako se grupa podjelila, pa smo Mirjana i ja ipak krenule na Tolsti vrh, a drugi su ostali uživati i odmarati se, a potom otići do Velike poljane (udaljene svega 15minuta) pa laganom šetnjom u Dom pod Storžićem. Dogovor je da nas čekaju u domu.

Strmo, stvarno je strmo…. no ide nam, očito je dan dobar i bez muke stigle smo na vrh za 1 i 15 minuta. S vrha pogled pada na Koču na Kriškoj gori udaljenu oko 1 sat hoda od vrha, na desno se vidi hrbat Košute s Velikim vrhom i Planina Javornik, a Storžić se uzdiže sjeverozapadno. Na vrhu je dosta prometno pa smo obavile formalnosti, žig, fotografiranje i nazad istim putem do Male poljane.

Osvojiti neki vrh ne možete bez penjanja (ili paraglajdera!!!!), utjeha Vam može biti da je na povratku sve nizbrdo, ali nagrada, nagrada za sav trud su pogledi s vrha koji razgaljuju vaše srce i čine vas sretnim toliko da više ne možete bez vrhova.

Vratile smo se do doma relativno rano, a tamo je već bila prva grupa, oni nisu uspjeli popeti se na Storžić, jer je pri vrhu bilo još puno snijega i leda i bilo bi preopasno ići bez cepina i dereza koje na žalost nisu imali, ali uvijek nešto mora ostati da bi i slijedeći put imali razloga doći u ove divne gore. Učinit će oni to još ovo ljeto sigurna sam.

Kad smo se na kraju svi okupili (dio druge grupe bio je nakon Velike poljane i na Javorniku) odlučili smo odvest se do Tržića i prošetati starom jezgrom tog malog mjesta. U mjesnoj slastičarnici u glavnoj ulici popili smo piće, počastili se kolačima i nazad u dom na večeru pa na počinak. Sutra nas čeka Dobrča.

4. dan, 29.05.2016: Bistrička Planina, Dobrča- Kropa-Zagreb

Ustajanje, doručak i već u 7 i 30 smo na putu prema Tržiću, zatim skrećemo desno prema Begunju na Gorenjskom, a potom do Tržićke Bistrice te do Bistričke planine odakle je najlakši prilaz prema Koči na Dobrči. Cestom smo se dovezli dosta visoko u planinu (cca 1200 m), a zatim krenuli pješice prema Koči na Dobrči (1478 m) . Pa iako se čini da nije teško savladati tih 300 m uspona , moram reći da i nije baš bilo lako jer je uspon konstantan (cca 1 sat). Pri izlasku iz šumovitog dijela ostajete zapanjeni prizorom livade prekrivene s prekrasnim žutim ranunkulama. S terase koče na Dobrči vidi se Triglav (desno), a u dolini Radovljica i Bledsko jezero. Ova koča opskrbljena je hranom i ono što smo jeli bilo je zaista ukusno i obilato da se nema što prigovoriti.

Zadržali smo se tu koji sat i ponovno put pod noge pa do minibusa. Brzo smo skinuli gojzerice, vrijeme je da nam se noge odmore, i evo nas na putu kući. Darinka uvijek ima po neki as u rukavu pa tako i sada predlaže, da na kavicu svratimo u Kropu i malo razgledamo to staro kovačko mjesto udaljeno od Radovljice nekih 11 km. Teško žabu u vodu natjerat, pa tako i nas i za čas smo u Kropi. Razgledali smo mjesto koje se nalazi na potoku Kroparica, sjeli u jedan restoran pa uz žubor rijeke popili kavu i krenuli prema kući. U Zagreb smo stigli oko 17 sati. Bilo nam je lijepo kao i uvijek, vrijeme nas je poslužilo, svi smo zdravi i veseli stigli kući, a što nam više treba, nego neka nova ideja za izlet.

Katica Šimić