Zanatlija Zagreb

Povijest društva – Zanatlija

Povijest našeg društva počela je 9.2.1951. u velikoj dvorani Matice Hrvatskih Obrtnika u Ilici 49, kada je održana osnivačka skupština. U to vrijeme je Zanatska komora Grada Zagreba osnovala za svoje članstvo već nekoliko društava, pjevačko društvo “Sloga”, Šahovsko društvo, Auto Moto Društvo “Zanatlija”. Prvi predsjednik društva je bio Franjo Durlen, zidarski obrtnik. U arhivi je ostala zabilježena zanimljiva dilema oko izbora imena. Dilema je bila da li da se društvo zove “Obrtnik” ili “Zanatlija”. Prevagnulo je ime “Zanatlija” jer se tako može učlaniti svaki građanin bez obzira na profesiju. Prema nekim razmišljanjima ime “Obrtnik ” bi bilo zatvorenog tipa pa bi pravo na članstvo imali samo obrtnici sa svojim obiteljima.

Gdje smo i što radimo danas?

Trenutno društvo broji oko 120 članova. Sastajemo se svake srijede u 19 sati u prostorijama Obrtničkog doma na Mažuranićevom trgu 13 u Zagrebu. Prigodno uz neke blagdane organiziraju se posebne veselice kao na primjer za Martinje ili Fašnik, zatim doček Nove godinei sl.
Osim zabave i izleta, provode se i druge aktivnosti. Planinari HPD “Zanatlija” – Zagreb i Hrvatski planinarski savez pokrenuli su akciju da Medvenica opet dobije vidikovac koji će služiti i kao protupožarna osmatračnica. Idejni začetnik gradnje čeličnog vidikovca visokog 30 m je počasni predsjednik HPD “Zanatlija” – Zagreb, gospodin Josip Majnarić. Izabrana lokacija je kota 896 m na Madžarovom brijegu, koja se nalazi 250 m sjeveroistočno od pl. kuće Hunjka (karta). Prikupljen je već čitav niz odobrenja i dozvola a trenutno se čeka građevinska dozvola. Čim i ta zadnja administrativna prepreka bude preskočena kreće se u izgradnju. Tako će Medvednica dobiti još jedan objekt koji će privlačiti posjetitelje, lijep vidikovac koji će pružati pogled na sve strane.

Izleti

Tijekom godine članovi društva predlažu ture za neke destinacije gdje još nismo bili, ili neke koje treba proširiti ili obnoviti pa se na osnovu tih prijedloga početkom godine donese plan izleta za tekuću godinu. Uz planinarske izlete organiziraju se i izleti s turističkim sadržajem. Vodiči društvenih izleta vode brigu i o starijim članovima ili onima s manje kondicije te uvijek, kada je to moguće, predlažu dvije varijante lakšu, i zahtjevniju. Na izlete se osim javnim prijevozom odlazi i iznajmljenim autobusom ili ako su manje grupe osobnim automobilima.Teško bi bilo nabrojati gdje smo sve bili, ali svakako smo dobrano obišli lijepu našu, naravno bili smo i u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Italiji, Austriji itd. Nakon svakog izleta, sastavi se kratak zapis o izletu, pa neke od naših zapisa (ukoliko Vas to zanima) ovdje možete i pročitati

Planinarske staze

Kretanje na nepoznatom terenu, a posebno u šumskim predjelima bez planinarskih oznaka bilo bi doista teško, naročito kada se iznenada pojavi nevrijeme. Markacijski znakovi postavljaju se na lako vidljivim mjestima na drveću, ili kamenju, na razmacima koji pružaju sigurnost planinarima i izletnicima da su na dobrom putu. Važno je slijediti markacijske oznake i svakako voditi računa o tome, pa ako Vam se dogodi da niste vidjeli oznaku dulje od 10 minuta vratite se do posljednje koju ste zapazili i razmotrite situaciju, možda ste krenuli krivim putem. Ukoliko bilo kojoj planinarskoj destinaciji prilazite iz urbane sredine , a dolazite s gradskim ili međugradskim prijevozom, i bilo da je riječ o autobusnom ili željezničkom prijevozu već pri izlazu na stanici uočit ćete markacijsku oznaku. Ta oznaka vodi vas kroz mjesto sve do početka planinarske staze. Za održavanje markacijskih oznaka brine se posebna sekcija “MARKCISTI”.

Planinarska škola

Prema interesu, a i potrebi, naše planinarsko društvo u suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom organizira planinarsku školu. Do sada je organizirano 9 planinarskih škola. U školu se uključuju početnici, ali i iskusniji članovi koji žele nadopuniti svoja znanja. Za svakog ko želi planinariti pa makar to bilo i šetnja po Sljemenu važno je da posjeduje opća znanja iz planinarstva te stoga nastojimo da svi naši članovi prođu kroz obuku u planinarskoj školi. Škola traje osam tjedana, bolje reći osam srijeda i sedam nedjelja, jer su predavanja srijedom, a praktični dio obavlja se na izletima nedjeljom.

Po završetku škole polaznici dobivaju diplomu Hrvatskog planinarskog saveza.

KALNIK, Uspon na vrh Vranilac (KT HPO) Izlet vlastitim busom

MEDVEDNICA, izlet po dogovoru

KARLOVAČKO GORJE, Uspon na Vinicu (KT HPO) i Martinšćak (KT HPO)

MEDVEDNICA, izlet po dogovoru

SAMOBORSKO GORJE, izlet po dogovoru

Organizator: Slavko Matić Imota

MOJ PRVI IZLET U NEPOZNATO

Glavni likovi: Josipa, Mirjana, Tomislav
Sporedni: Pero, Tonči, Vera, Biba, Slavica i ja.

31.07.09. Dan prvi 

Ova se priča nekome može doimati jednostavno, mozda i banalno, no, za mene ona predstavlja jedninstveno iskustvo, i draža mi je od bilo koje druge. Autobusna postaja u Karlobagu. Sjedim sa sekom na terasi, uz kavu, i jedva čekam da se pojavi bus iz Rijeke u 11 i 30, jer s njim stiže škvadra iz Senja. Ukrcavam se, i zajedno klizimo prema Mandalininoj uvali. Izađosmo u uvalici, puni entuzijazma i orni za pohod po Velebitu.Vodi nas čudo od žene, Josipa, kojoj osmjeh ne silazi s lica iako zna što nas sve čeka. Trinaest sati i petnaest minuta, uspon počinje. Na suncu je 35-40 stupnjeva, prži kamen, travu i nas. Prvih stotinjak metara još se nekako i držasmo, no tada potražismo odmor, a u škrtoj se sjeni stabala javlja i sumnja u vlastite snage. No, znam da ne želim posustati već na početku, jer kad čovjek natjera sebe na takav hod po mukama, osjeti da ga nešto vuče dalje, kao magnet. Počinje stapanje s planinom, i makar znam da će biti samo teže uz pun ruksak na leđima, želim sebi dokazati vlastitu izdržljivost. Gmiz po gmiz, evo nas na Stapu. U svom onom jadu od težine uspona pomisliš da si mrtav čovjek, no, tada sljedi ukazanje. Livada kao iz Jalte, zelena i mirisna, vrvi životom cvijeća i leptira, te pozitivnom energijom kojom se obnavljaš i krećeš dalje. U dnu livade planinarsko sklonište, Tatekova koliba. Malo, skromno, ali ga doživljavaš kao nešto čarobno. Ipak ćemo noćiti pod krovom, a moglo je biti i pod vedrim nebom, kao što je to napravio naš Pero. 

Mandalina, ishodiste nase avanture	Pogled na Paski most,	Velebitski stanovi	Na kolovoskom suncu
Prvi pogled na Stap	Suton	Smiraj dana na Stapu	Upozorenje

01.08.09. Dan drugi 

Nakon djelomično prospavane noći, dva dobra duha ekipe, Josipa i Pero odlaze na Kamenu galeriju. Netko odlazi na Debeli kuk, a većina na Stapinu.Vidici kao iz mašte divljenju nikad kraja, fotkamo na sve strane, čovjek nikad ne zna kada će se ponovo ovdje zateći. Ja sam kao začarana i svoje osjećaje proživljavam duboko u sebi, a na takvim su mjestima sve riječi suvišne. Sad smo već debelo uronili u drugi dan, krećemo prema slijedećem skloništu, onom u Šugarskoj dulibi. Beskrajano mi je teško i naporno, vjerujem i drugima. Uspinjemo se i spuštamo, pa ponovo uspinjemo, sve dok ne ugledasmo Panos pred sobom. Na Panosu je nekada bio vojni objekt, no, danas je sve zapušteno, što je prava šteta jer su vidici s tog mjesta veličanstveni. Tu sam se s Josipom popela čak na sam vrh građevine jer te poglede treba doživjeti. Pošto već traje drugi dan hoda, Josipa i Tomi odluče da se ne penjemo preko V. Stolca, nego da se provučemo ispod, iako nam je i to bilo prilično iscrpljujuće. Uz povrat snage i vjere, ovaj puta u sebe, krenusmo s Panosa kako bi prije mraka stigli u sklonište. Put ispod Velikog Stolca je prekrasan, pitome livade te mame da uživaš u njima, ali vremena je malo. Tabanamo mi i tabanamo, i eto nas u Šugarskoj dulibi. Trenutak za pamćenje! Tamo je već bilo sedmero ljudi koji baš nisu bili oduševljeni našim dolaskom, no, što je tu je! Jedan je dio ekipe još stao u kućicu, zapravo kontejner, a drugi je odlučio noćiti vani. Ja naravno, sa svojim smislom za avanturu, odlučim ostati vani, no ne zadugo. Ipak nisam očekivala borbe s bikovima u šumama Velebita, kao u Pamploni. Pripremili smo se na zasluženi počinak, ali – vraaaaaga: odjedanput bik – ne koji sjedi, nego onaj pravi koji uznemirava planinare. Oni koji dolaze na ovo mjesto već ga znaju, no, naš Tomi to sve želi riješiti na lijep način, pa mu nudi kruh i oblizeke, a ovaj po nama balavi, kopa po ruksacima i ne da se smesti, čak i uz prijetnju da će postati ramstek – ne odustaje i daje do znanja da je on gazda u dvorištu. Pošto smo mi ipak pametniji od bika, popustismo i ugurasmo se u kućicu. Pero je opet pod vedrim nebom – ovaj puta na krovu!

Subota 7.08.2010.

Iz Zagreba smo krenuli u 8 sati ujutro. Naš cilj je Paški Kozjak, a usput ćemo obići i vidjeti još štošta što je Darinka isplanirala za nas kako to samo ona zna. Kod naplatnih kućica na autocesti prema Krapini već nas čekaju Đuro i Vesna, te nakon pozdrava krećemo ka graničnom prijelazu Lupjak. Uobičajene formalnosti na granici i nastavak vožnje prema Sl. Konjicama u čijoj se blizini nalazi naselje Žiče i samostan Žička kartuzija koji želimo posjetiti. Na samom ulazu u dolinu u kojoj je smještena Kartuzija nalazi se najstarija Gostilna u Sloveniji u kojoj se čuvaju stari recepti i koja ima prodajni prostor ljekovitih pripravaka iz vrta kartuzije u kojem se još uvjek nalaze ogledni zasadi ljekovitg billja.

Kartuzija u kojem su živjela kartuzijanska braća u Žiču nastajala je od 1160 do 1165. Ustanovio ju je štajerski grof Otoka III. i njegov sin Otokar IV. Dolina u kojoj je smještena Kartuzija bila je teško dostupna, omeđena potocima i udaljena od naselja tako da je bio osiguran mir i tišina. Vrhunac svojega ugleda imala je od 1391 do 1410 kada je kartuzija bila centar kartuzijanaca političko i kulturno središte tadašnje Europe. Odatle je Generalni prior Štefan Macone prijatelj sv. Katariine Sienske upravljao tadašnjom politički i crkveno razdjeljenom Europom. No austrijski car Jožef II 1782. godine raspustio je samostan.

Kartuzijanski red nastao je u Francuskim alpama u doba romanike 1084. Začetnik je bio sv.Bruno. Bruno je u proljeće god. 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse koji leži u pokrajinoi Isere sjeverno od Grenobla, te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.

Braća kartuzijanci bili su zavjetovani siromaštvu, teškom poslu, šutnji, postu i kontemplaciji. Vidljivo je da su sve te posebnosti značajno utjecale na arhitekturu kartuzije. Uz izložbeni dio vezan na povjest kartuzije, nalazi se i vinski podrum koji je otvoren i gdje se mogu kušati vina i šampanjci proizvođača iz doline. 
Nakon obilaska kartuzije vraćamo se u Sl. Konjice. Podne je pa su ulice nekako puste , no sjeli smo na jednom trgu i popili kavu. Slovenske Konjice od ranije su mi ostale u sjećanju kao mjesto prepuno cvjeća, no danas sam razočarana izgledom ovog trga, ne samo da nema cvjeća nego je i ulica razrovana, možda se koristi ljeto za sanaciju podzemnih instalacija? Ko će ga znati? 

Nakon kave i kratkog odmora nastavljamo put prema našem glavnom odredištu , a to je Paški Kozjak. Najprije krećemo cestom u smjeru Rogle, a zatim skrećemo lijevo na odvojku prema Celju, a onda na prvom odvojku desno u smjeru Vitanje i Pake. Nismo baš sve pogodili od prve, malo smo lutali, jer nema jednoznačnih putokaza, ali smo ipak na vrijeme stigli do Planinarskog doma. 

Tri sata je popodne i mi imamao vremena do večere popeti se na neki od vrhova. Darinka je već iz Zagreba rezervirala smještaj, a sada smo s domaćicom dogovorili da nam skuha nešto za večeru dok se vratimo. Gojzerice na noge, ruksak na leđa i štapove u ruke pa put pod noge idemo do crkve Sv. Jošta, a odatle na vrh Basališće. Kod crkve sv.Jošta nalazi se uređeno mjesno groblje i lijepa nova zgrada osnovne škole (koja je van funkcije jer nema đaka). Vrijeme je oblačno, tu i tamo malo proviri sunce, a mi smo u šumi pa je dobro za hodati. Staza je vrlo ugodna djelomično kamenita, a najveći dio ravna i mekana (od lišća i zemlje) kao da gazimo po tepihu. Usput nailazimo na maline kojima naravno ne možemo odoliti pa se svako malo netko zaustavi. I tako nogu pred nogu stigosmo do Basališća (1272 m). Pred nama se ukazala prekrasna gorska livada okružena malinama, i što mislite da smo napravili?

Naravno, potrajalo je dok su se svi zasitili ovog slatkog mirišljavog planinskog voća , a onda smo se spustili jednom nemarkiranom stazom kroz gustu borovu šumu do makadamske ceste koja vodi prema Planinarskom domu. Počela je kiša. Srećom , nismo daleko od doma a i kiša nije jaka pa polako pod kišobranima, gotovo šetajući stigli smo u dom oko 18 i 30. Kako smo praktički iz auta krenuli na pješačenje, sada moramo uzeti stvari iz auta i smjestiti se, a onda presvlačenje i večera. Lijepo smo jeli, ono što je domaćica pripremila, popili pivo, kratka šetnja pa na spavanje.

Dom je dobro opskrbljen, a kako , do njega vodi asfaltna cesta to služi i kao „lokalna gostionica“. Od doma se pruža lijep pogled na Velenje i TE Šoštanj kao i na okolne planinske vrhove.

Nedjelja 8.08.2010

Jutro poslije kiše ima li išta ljepše? Ranoranioci Darinka, Mirjana i ja iskrale smo se dok još drugi spavaju i krenule na vrh Špik, oko pola sata udaljen od doma odnosno petanestak minuta od crkve sv. Jošta. Sunce potiskuje maglu i ona se spušta gotovo ponire u dolinu ostavljajući za sobom suncom obasjane vrhove. Slika je to koja se ne može opisati. Gazimo polako po rosnoj travi, a usput nas mame svježe maline. Kratko smo se zadržale na vrhu pa nazad. Kod crkve susrećemo i preostalo društvo (iako smo mislile da će spavati duže) i oni idu na Špik. 

Vraćamo se u dom, i vrijeme je da odgonetavamo vrhove koji se vide. Darinka naravno zna mnoge od njih, bila je ona tamo no nije uvijek lako sve prepoznati jer iz svakog kuta pogled na neki od vrhova je različit, pa nam u pomoć priskače domaća planinarka. Vratila se i naša grupa, vrijeme je za doručak i kavu. Doručkovali smo platili račune, i ponovo na put. Slijedeća postaja na našem putovanju je Velenje točnije Velenjski grad- Muzej. Parkirali smo se kod Hotela i polako pješice uputili u Muzej osnovan 1957 i smješten na uzvisini odnosno u Velenjskom gradu .

Nedjeljno prijepodne ovdje očito nije vrijeme za obilazak muzeja te tako ovdje nismo zatekli turiste, ali smo zatekli veselu skupinu djece koja su došla na radionicu. Bilo je tu princeza i vitezova i ko zna što sve ta mala djeca nisu napravila ili nacrtala, dok su ih njihovi ponosni roditelji fotografirali. 

Mlada kustosica nam je otvorila prostore muzeja i uputila nas u njegovu postavu. Razgledali smo sve zbirke i bili iznenađeni veličinom zbirke Afričke umjetnosti. Kustosica nam je pojasnila da je zbirka dar češkog umjetnika kipara Františeka Foita koji je dio svog života proveo u Africi. Naime, u vrijeme revolucije u Češkoj 1968 god. , František Foit nije mogao u domovinu pa mu je jedan diplomat porijeklom Slovenac osigurao utočište u Sloveniji , a on je u znak zahvalnosti poklonio dio svoje afričke zbirke Sloveniji, odnosno muzeju u Velenju.

Nakon obilaska Muzeja sa Velenjskog grada spuštamo se stubama do parkinga i opet vožnja do Dobrne. Dobrna je mjesto poznato po termama još od 15. stoljeća. Novi hotel i više Villa koje se nalaze u parku sa stoljetnim drvećem, lijepim šetnicama, a k tomu sve u cvjeću prekrasan su prizor. 

Ugodna klima i prirodna okolina, pravi su preduvjet za opuštanje i uz kvaltetnu skrb siguran put za oporavak duše i tjela. Nesumljivo je da to privlači goste iz cijeloga svijeta.

Eto vidjeli smo i to. Raspitali se o ponudi i cjenama, tko zna možda jednom dođemo ovdje i odmarati se? Usput smo svratili i na farmu nojeva koja se nalazi na cca 2 km od Dobrne.

Time je završen naš plan za ovaj vikend. Na povratku smo još ručali u restoranu koji je nudio specijalitete grčke kuhinje , a onda put prema granici i kući ponovno u svakodnevnicu.
Toliko do neke slijedeće prilike.

Tekst i foto:Katica Šimić