Predavanje o Himalaji – Uspon na Mt. Everest

Predavanje će održati dr Lana Đonlagić u prostoriji za sastanke HPD “Zanatlija”, Trg Mažuranića 13, 20.travnja u 19.00 sati.

Kontakt

Adresa

Dom obrtnika

Trg Mažuranića br. 13 

E-mail: hpd.zanatlija.zg@gmail.com

 

Za dogovor ili rezervaciju noćenja u domu “Hunjka” telefon za kontakt je +385 1 4614355 obitelj Mihovec Željko i Grozdana

O nama

Povijest društva – Zanatlija

Povijest našeg društva počela je 9.2.1951. u velikoj dvorani Matice Hrvatskih Obrtnika u Ilici 49, kada je održana osnivačka skupština. U to vrijeme je Zanatska komora Grada Zagreba osnovala za svoje članstvo već nekoliko društava, pjevačko društvo “Sloga”, Šahovsko društvo, Auto Moto Društvo “Zanatlija”. Prvi predsjednik društva je bio Franjo Durlen, zidarski obrtnik. U arhivi je ostala zabilježena zanimljiva dilema oko izbora imena. Dilema je bila da li da se društvo zove “Obrtnik” ili “Zanatlija”. Prevagnulo je ime “Zanatlija” jer se tako može učlaniti svaki građanin bez obzira na profesiju. Prema nekim razmišljanjima ime “Obrtnik ” bi bilo zatvorenog tipa pa bi pravo na članstvo imali samo obrtnici sa svojim obiteljima.

Gdje smo i što radimo danas?

Trenutno društvo broji oko 120 članova. Sastajemo se svake srijede u 19 sati u prostorijama Obrtničkog doma na Mažuranićevom trgu 13 u Zagrebu. Prigodno uz neke blagdane organiziraju se posebne veselice kao na primjer za Martinje ili Fašnik, zatim doček Nove godinei sl.
Osim zabave i izleta, provode se i druge aktivnosti. Planinari HPD “Zanatlija” – Zagreb i Hrvatski planinarski savez pokrenuli su akciju da Medvenica opet dobije vidikovac koji će služiti i kao protupožarna osmatračnica. Idejni začetnik gradnje čeličnog vidikovca visokog 30 m je počasni predsjednik HPD “Zanatlija” – Zagreb, gospodin Josip Majnarić. Izabrana lokacija je kota 896 m na Madžarovom brijegu, koja se nalazi 250 m sjeveroistočno od pl. kuće Hunjka (karta). Prikupljen je već čitav niz odobrenja i dozvola a trenutno se čeka građevinska dozvola. Čim i ta zadnja administrativna prepreka bude preskočena kreće se u izgradnju. Tako će Medvednica dobiti još jedan objekt koji će privlačiti posjetitelje, lijep vidikovac koji će pružati pogled na sve strane.

Izleti

Tijekom godine članovi društva predlažu ture za neke destinacije gdje još nismo bili, ili neke koje treba proširiti ili obnoviti pa se na osnovu tih prijedloga početkom godine donese plan izleta za tekuću godinu. Uz planinarske izlete organiziraju se i izleti s turističkim sadržajem. Vodiči društvenih izleta vode brigu i o starijim članovima ili onima s manje kondicije te uvijek, kada je to moguće, predlažu dvije varijante lakšu, i zahtjevniju. Na izlete se osim javnim prijevozom odlazi i iznajmljenim autobusom ili ako su manje grupe osobnim automobilima.Teško bi bilo nabrojati gdje smo sve bili, ali svakako smo dobrano obišli lijepu našu, naravno bili smo i u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Italiji, Austriji itd. Nakon svakog izleta, sastavi se kratak zapis o izletu, pa neke od naših zapisa (ukoliko Vas to zanima) ovdje možete i pročitati

Planinarske staze

Kretanje na nepoznatom terenu, a posebno u šumskim predjelima bez planinarskih oznaka bilo bi doista teško, naročito kada se iznenada pojavi nevrijeme. Markacijski znakovi postavljaju se na lako vidljivim mjestima na drveću, ili kamenju, na razmacima koji pružaju sigurnost planinarima i izletnicima da su na dobrom putu. Važno je slijediti markacijske oznake i svakako voditi računa o tome, pa ako Vam se dogodi da niste vidjeli oznaku dulje od 10 minuta vratite se do posljednje koju ste zapazili i razmotrite situaciju, možda ste krenuli krivim putem. Ukoliko bilo kojoj planinarskoj destinaciji prilazite iz urbane sredine , a dolazite s gradskim ili međugradskim prijevozom, i bilo da je riječ o autobusnom ili željezničkom prijevozu već pri izlazu na stanici uočit ćete markacijsku oznaku. Ta oznaka vodi vas kroz mjesto sve do početka planinarske staze. Za održavanje markacijskih oznaka brine se posebna sekcija “MARKCISTI”.

Planinarska škola

Prema interesu, a i potrebi, naše planinarsko društvo u suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom organizira planinarsku školu. Do sada je organizirano 9 planinarskih škola. U školu se uključuju početnici, ali i iskusniji članovi koji žele nadopuniti svoja znanja. Za svakog ko želi planinariti pa makar to bilo i šetnja po Sljemenu važno je da posjeduje opća znanja iz planinarstva te stoga nastojimo da svi naši članovi prođu kroz obuku u planinarskoj školi. Škola traje osam tjedana, bolje reći osam srijeda i sedam nedjelja, jer su predavanja srijedom, a praktični dio obavlja se na izletima nedjeljom.

Po završetku škole polaznici dobivaju diplomu Hrvatskog planinarskog saveza.

KALNIK, Uspon na vrh Vranilac (KT HPO) Izlet vlastitim busom

KALNIK, Uspon na vrh Vranilac (KT HPO) Izlet vlastitim busom

MEDVEDNICA, izlet po dogovoru

MEDVEDNICA, izlet po dogovoru

KARLOVAČKO GORJE, Uspon na Vinicu (KT HPO) i Martinšćak (KT HPO)

KARLOVAČKO GORJE, Uspon na Vinicu (KT HPO) i Martinšćak (KT HPO)

MEDVEDNICA, izlet po dogovoru

MEDVEDNICA, izlet po dogovoru

SAMOBORSKO GORJE, izlet po dogovoru

SAMOBORSKO GORJE, izlet po dogovoru

Organizator: Slavko Matić Imota

Organizator: Slavko Matić Imota

Stap

MOJ PRVI IZLET U NEPOZNATO

Glavni likovi: Josipa, Mirjana, Tomislav
Sporedni: Pero, Tonči, Vera, Biba, Slavica i ja.

31.07.09. Dan prvi 

Ova se priča nekome može doimati jednostavno, mozda i banalno, no, za mene ona predstavlja jedninstveno iskustvo, i draža mi je od bilo koje druge. Autobusna postaja u Karlobagu. Sjedim sa sekom na terasi, uz kavu, i jedva čekam da se pojavi bus iz Rijeke u 11 i 30, jer s njim stiže škvadra iz Senja. Ukrcavam se, i zajedno klizimo prema Mandalininoj uvali. Izađosmo u uvalici, puni entuzijazma i orni za pohod po Velebitu.Vodi nas čudo od žene, Josipa, kojoj osmjeh ne silazi s lica iako zna što nas sve čeka. Trinaest sati i petnaest minuta, uspon počinje. Na suncu je 35-40 stupnjeva, prži kamen, travu i nas. Prvih stotinjak metara još se nekako i držasmo, no tada potražismo odmor, a u škrtoj se sjeni stabala javlja i sumnja u vlastite snage. No, znam da ne želim posustati već na početku, jer kad čovjek natjera sebe na takav hod po mukama, osjeti da ga nešto vuče dalje, kao magnet. Počinje stapanje s planinom, i makar znam da će biti samo teže uz pun ruksak na leđima, želim sebi dokazati vlastitu izdržljivost. Gmiz po gmiz, evo nas na Stapu. U svom onom jadu od težine uspona pomisliš da si mrtav čovjek, no, tada sljedi ukazanje. Livada kao iz Jalte, zelena i mirisna, vrvi životom cvijeća i leptira, te pozitivnom energijom kojom se obnavljaš i krećeš dalje. U dnu livade planinarsko sklonište, Tatekova koliba. Malo, skromno, ali ga doživljavaš kao nešto čarobno. Ipak ćemo noćiti pod krovom, a moglo je biti i pod vedrim nebom, kao što je to napravio naš Pero. 

Mandalina, ishodiste nase avanture
Pogled na Paski most,
Velebitski stanovi
Na kolovoskom suncu
Prvi pogled na Stap
Suton
Smiraj dana na Stapu
Upozorenje

01.08.09. Dan drugi 

Nakon djelomično prospavane noći, dva dobra duha ekipe, Josipa i Pero odlaze na Kamenu galeriju. Netko odlazi na Debeli kuk, a većina na Stapinu.Vidici kao iz mašte divljenju nikad kraja, fotkamo na sve strane, čovjek nikad ne zna kada će se ponovo ovdje zateći. Ja sam kao začarana i svoje osjećaje proživljavam duboko u sebi, a na takvim su mjestima sve riječi suvišne. Sad smo već debelo uronili u drugi dan, krećemo prema slijedećem skloništu, onom u Šugarskoj dulibi. Beskrajano mi je teško i naporno, vjerujem i drugima. Uspinjemo se i spuštamo, pa ponovo uspinjemo, sve dok ne ugledasmo Panos pred sobom. Na Panosu je nekada bio vojni objekt, no, danas je sve zapušteno, što je prava šteta jer su vidici s tog mjesta veličanstveni. Tu sam se s Josipom popela čak na sam vrh građevine jer te poglede treba doživjeti. Pošto već traje drugi dan hoda, Josipa i Tomi odluče da se ne penjemo preko V. Stolca, nego da se provučemo ispod, iako nam je i to bilo prilično iscrpljujuće. Uz povrat snage i vjere, ovaj puta u sebe, krenusmo s Panosa kako bi prije mraka stigli u sklonište. Put ispod Velikog Stolca je prekrasan, pitome livade te mame da uživaš u njima, ali vremena je malo. Tabanamo mi i tabanamo, i eto nas u Šugarskoj dulibi. Trenutak za pamćenje! Tamo je već bilo sedmero ljudi koji baš nisu bili oduševljeni našim dolaskom, no, što je tu je! Jedan je dio ekipe još stao u kućicu, zapravo kontejner, a drugi je odlučio noćiti vani. Ja naravno, sa svojim smislom za avanturu, odlučim ostati vani, no ne zadugo. Ipak nisam očekivala borbe s bikovima u šumama Velebita, kao u Pamploni. Pripremili smo se na zasluženi počinak, ali – vraaaaaga: odjedanput bik – ne koji sjedi, nego onaj pravi koji uznemirava planinare. Oni koji dolaze na ovo mjesto već ga znaju, no, naš Tomi to sve želi riješiti na lijep način, pa mu nudi kruh i oblizeke, a ovaj po nama balavi, kopa po ruksacima i ne da se smesti, čak i uz prijetnju da će postati ramstek – ne odustaje i daje do znanja da je on gazda u dvorištu. Pošto smo mi ipak pametniji od bika, popustismo i ugurasmo se u kućicu. Pero je opet pod vedrim nebom – ovaj puta na krovu!