MOJ PRVI IZLET U NEPOZNATO
Glavni likovi: Josipa, Mirjana, Tomislav
Sporedni: Pero, Tonči, Vera, Biba, Slavica i ja.
31.07.09. Dan prvi
Ova se priča nekome može doimati jednostavno, mozda i banalno, no, za
mene ona predstavlja jedninstveno iskustvo, i draža mi je od bilo koje
druge. Autobusna postaja u Karlobagu. Sjedim sa sekom na terasi, uz
kavu, i jedva čekam da se pojavi bus iz Rijeke u 11 i 30, jer s njim
stiže škvadra iz Senja. Ukrcavam se, i zajedno klizimo prema Mandalininoj
uvali. Izađosmo u uvalici, puni entuzijazma i orni za pohod po Velebitu.Vodi
nas čudo od žene, Josipa, kojoj osmjeh ne silazi s lica iako zna što
nas sve čeka. Trinaest sati i petnaest minuta, uspon počinje. Na suncu
je 35-40 stupnjeva, prži kamen, travu i nas. Prvih stotinjak metara
još se nekako i držasmo, no tada potražismo odmor, a u škrtoj se sjeni
stabala javlja i sumnja u vlastite snage. No, znam da ne želim posustati
već na početku, jer kad čovjek natjera sebe na takav hod po mukama,
osjeti da ga nešto vuče dalje, kao magnet. Počinje stapanje s planinom,
i makar znam da će biti samo teže uz pun ruksak na leđima, želim sebi
dokazati vlastitu izdržljivost. Gmiz po gmiz, evo nas na Stapu. U svom
onom jadu od težine uspona pomisliš da si mrtav čovjek, no, tada sljedi
ukazanje. Livada kao iz Jalte, zelena i mirisna, vrvi životom cvijeća
i leptira, te pozitivnom energijom kojom se obnavljaš i krećeš dalje.
U dnu livade planinarsko sklonište, Tatekova koliba. Malo, skromno,
ali ga doživljavaš kao nešto čarobno. Ipak ćemo noćiti pod krovom, a
moglo je biti i pod vedrim nebom, kao što je to napravio naš Pero.
 |
 |
 |
 |
Mandalina, ishodiste nase avanture |
Pogled na Paski most, |
Velebitski stanovi |
Na kolovoskom suncu |
 |
 |
 |
 |
Prvi pogled na Stap |
Suton |
Smiraj dana na Stapu |
Upozorenje |
01.08.09. Dan drugi
Nakon djelomično prospavane noći, dva dobra duha ekipe, Josipa i Pero
odlaze na Kamenu galeriju. Netko odlazi na Debeli kuk, a većina na Stapinu.Vidici
kao iz mašte divljenju nikad kraja, fotkamo na sve strane, čovjek nikad
ne zna kada će se ponovo ovdje zateći. Ja sam kao začarana i svoje osjećaje
proživljavam duboko u sebi, a na takvim su mjestima sve riječi suvišne.
Sad smo već debelo uronili u drugi dan, krećemo prema slijedećem skloništu,
onom u Šugarskoj dulibi. Beskrajano mi je teško i naporno, vjerujem
i drugima. Uspinjemo se i spuštamo, pa ponovo uspinjemo, sve dok ne
ugledasmo Panos pred sobom. Na Panosu je nekada bio vojni objekt, no,
danas je sve zapušteno, što je prava šteta jer su vidici s tog mjesta
veličanstveni. Tu sam se s Josipom popela čak na sam vrh građevine jer
te poglede treba doživjeti. Pošto već traje drugi dan hoda, Josipa i
Tomi odluče da se ne penjemo preko V. Stolca, nego da se provučemo ispod,
iako nam je i to bilo prilično iscrpljujuće. Uz povrat snage i vjere,
ovaj puta u sebe, krenusmo s Panosa kako bi prije mraka stigli u sklonište.
Put ispod Velikog Stolca je prekrasan, pitome livade te mame da uživaš
u njima, ali vremena je malo. Tabanamo mi i tabanamo, i eto nas u Šugarskoj
dulibi. Trenutak za pamćenje! Tamo je već bilo sedmero ljudi koji baš
nisu bili oduševljeni našim dolaskom, no, što je tu je! Jedan je dio
ekipe još stao u kućicu, zapravo kontejner, a drugi je odlučio noćiti
vani. Ja naravno, sa svojim smislom za avanturu, odlučim ostati vani,
no ne zadugo. Ipak nisam očekivala borbe s bikovima u šumama Velebita,
kao u Pamploni. Pripremili smo se na zasluženi počinak, ali – vraaaaaga:
odjedanput bik – ne koji sjedi, nego onaj pravi koji uznemirava planinare.
Oni koji dolaze na ovo mjesto već ga znaju, no, naš Tomi to sve želi
riješiti na lijep način, pa mu nudi kruh i oblizeke, a ovaj po nama
balavi, kopa po ruksacima i ne da se smesti, čak i uz prijetnju da će
postati ramstek – ne odustaje i daje do znanja da je on gazda u dvorištu.
Pošto smo mi ipak pametniji od bika, popustismo i ugurasmo se u kućicu.
Pero je opet pod vedrim nebom – ovaj puta na krovu!
 |
 |
 |
 |
Pogled sa Stapa na Pag |
Debeli kuk |
Simonovića Stapina |
Tatekovo sklonište na Stapu |
 |
 |
 |
 |
Čučavac |
Stapina i Bojin kuk u pozadini |
Pogled na Panos s Debelog kuka |
Visočica |
 |
 |
 |
 |
Pogled na Pag s livada podno Velikog Stolca |
Paški most, sada iz malo drugačijeg kuta |
Pogled na masiv Južnog Velebita |
Suton nad Šugarskom Dulibom |
02.08.09. Dan treći
Osvane i naš treći Velebitski dan, prekrasan, obećavajući, naporan i
pun nečeg neobjašnjivoga. Znam da sam umorna, iscrpljena, mrtva, ali
znam da ću se opet vratiti najdražoj planini. Krenusmo kroz Ramino korito
put Baških Oštarija, a uz Josipin vedar duh i ohrabrujući osmjeh, preživjesmo
bar sto uspona i padova (moralnih). Naš krizni štab izabra za nas lakši
put kroz Korito da po nama ne žeže sunce cijeli dan, a onda do izražaja
dolazi Mirjana te se odvojismo od ostatka grupe i za njom Slavka i ja
jedva tabanamo, ali predaje nema. Nakon nekog vremena Mirjana viknu
da požurimo, a pred nama se ukaze prva slika civilizacije nakon 3 dana
hoda – hotel Velebno! Sve negativno osta negdje izmedju planine i mora
da čak ni umor nisam osjećala, osobito nakon dva crna Velebitska piva.
Tada je za mene sve postalo ružičasto. Kako je čovjek čudno stvorenje!
Nakon toliko prijeđenih koraka, stopiš se s planinom i zahvalan si što
možeš gaziti po njoj, bez da se ne naljuti na tebe, ne osjećaš ni umor,
ni bol, nego samo želju da se vratiš i da to bude još malo dulje.
 |
 |
 |
 |
Bikovi i krave, atrakcija ili smetnja, ovisno
o raspoloženju |
pripreme za nastavak puta |
Ulazak u Ramino Korito |
Livada Sladovača i Sladovačko brdo |
Tekst: Neda
Foto: Tomislav