Uspon na Prisojnik (Prisank) Hanzovom poti (16. - 18. VIII. 09.)

Svake godine u ljetno vrijeme Juliske Alpe preplavi mala vojska raznovrsnih posjetitelja, od turista koji automobilima zakrče okolicu Bohinja i Vršiča tražeći stol u nekoj od gostilni s domaćom klopom, do ozbiljnih penjača i alpinista koji svoj adrenalin troše penjući se raznim čuvenim ili bezimenim stijenama. Tako se i ove godine stari alpski 'tandem', Josipa i Tom, odlučio okušati sreću i prihvatiti izazov penjanja, kako kažu, jednom od najzahtjevnijih ferata u tim planinama - Hanzovom poti na Prisojnik (Prisank). Oboje smo pohodili Prisojnik, provukli se kroz njegovo prednje 'okno' (Kopiščarjeva pot), bili na većini okolnih vrhova, no, Hanzovom se poti niti jedno od nas dvoje nije imalo prilike penjati. To je izazov i uzbuđeje činilo još i većim.

Trasa Hanzove poti, pogled s Vršiča	Hanzova pot -trasiranje

Osim što je zbog svoje konfiguracije privlačna i uzbudljiva, Hanzovoj poti dodatnu draž daje i njena povijest. Trasirali su je u ljeto 1926. Ivan Vertelj - Hanza, Anton Krvanja - Kopiščar i Anton Mlekuž - Tona, gorski lovci, 'Trentari' iz okolice Kranjske Gore, a nastla je inicijativom Slovenskog Planinskog Društva, potaknuta inatom koji je kod lokalnog stanovništva izazvalo razgraničenje s Kraljevinom Italijom nakon završetka I. svj. rata. Rapalskim ugovorom, koji je u prosincu 1920. potpisan između Kraljevine SHS-a i Kraljevine Italije, određena je granica između te dvije države. Ugovor je bio krajnje nepovoljan za Hrvate i Slovence, a njegovim su odredbama dijelovi Hrvatskog i Slovenskog etničkog teritorija pripojeni Kraljevini Italiji. Tada je italiji pripalo područje Trente i Slovenskog primorja (kao i Istra, dio Gorskog Kotara, dio grada Rijeke, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, te grad Zadar). U predjelu Prisojnika granica je tekla samim grebenom i spuštala se na prijevoj Vršič koji je postao graničnim prijelazom. Južni obronci iznad Trente, (relativno!) blagi i prekriveni bogatim pašnjacima, tradicionalno lovište lokalnog stanovništva preko kojeg su vodile sve staze kojima se dolazilo na Prisojnik, našli su se na talijanskoj strani. Time je, osim lova, bio onemogućen i sam pristup na taj važan vrh. Imao sam prilike sa zanimanjem slušati priče našeg alpinističkog doajena Zdravka Ceraja o bjegu pred talijanskim pograničnim 'karabinjerima' nakon što se kao mladi alpinist penjao na greben Prisojnika smjerovima sjevernom stranom. U tom su razdoblju najspretniji i najuporniji uspjeli savladati do tada neprohodnu, divlju i strmu Prisojnikovu sjevernu stijenu, a takvi su zacijelo bili spomenuti Hanza, Kopiščar i Tona. Penjući se Hanzovom poti neprekidno mi se nametalo pitanje - kako je to bilo moguće izvesti, kako im je uspjelo? Kada pogledmo šturi, mutni snimak ljudi u seljačkoj odjeći nastao tijekom trasiranja staze, ta jednostavna pitanja dobivaju još dublji smisao. Potkovane cokule, okovane drvene 'batine', jutena užad, te cepini i dereze koje su izrađivali seoski kovači bili su jedina dostupna oprema, pa gledajući danas iz elastičnih cipela s 'vibram' džonovima, oboružan visinomjerom i GPSom, ne mogu drugo nego izraziti trajno divljenje tim visokogorskim pionirima i zaključiti kako je inat začuđujuće dobro pogonsko gorivo. Samo treba pripaziti u koju ga se svrhu koristi! Po završetku II. svjetskog rata staza je pala u zaborav, pa nije korištena sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je pokrenuta inicijativa za njenu obnovu koja se pretvorila u opsežnu polemiku na razini Planinske Zveze Slovenije o karakteru njena uređenja. Konačno je zaključeno da staza bude obovljena što sličnije njenoj izvornoj konfiguraciji. Obnovu je izvelo Planinarsko Društvo 'Kranjska Gora', a izvedena je u razdoblju od 15. - 31. VII. 1999.. Tada je za obnovu puta utrošeno preko 500 radnih sati, a za osiguranje puta iskorišteno je 266 novih klinova raznih vrsta i 315 metara sajle. Ipak, zbog opsega potrebnih radova, zahtjevna završna dionica nije obnovljena u tom roku, pa je put otvoren tek dvije godine kasnije, 26. VII. 2001.

Iz Zagreba smo krenuli u nedjelju 16. VIII., jutarnjim vlakom za Villach. Put preko Dobove, Zidanog Mosta, Ljubljane i Kranja uz uobičajene je 'ćakule' u kupeu protekao brzo, pa smo se začas našli u Jesenicama. Nakon kratke pauze, taman za kavu, dočekasmo bus za Kranjsku Goru, a to nas je prekrasno mjesto dočekalo drijemajući na suncu nedjeljnog posljepodnva. Nakon kraće šetnje zaputismo se lokalnim turističkim prijevozom koji u ljetnim mjesecima povezuje Kranjsku Goru i Bovec prema Koči na Gozdu. Nakon smještaja u dom i izvrsne večere, zaputismo se izvidjeti ulaz u smjer koji se nalazi u neposrednoj blizini doma. Prizor goleme sjeverne stijene u predvečerje bio je ugodno jezovit, taman toliko da izazove prve lagane adrenalinske valove.

Ujutro smo u 7,00 popili kavu, doručkovali, složili naveze i opremu, te se zaputili prema ulazu u smjer. Prije nego opišem taj uspon, želio bih napomenuti neke stvari koje se općenito tiču penjanja po alpskim klinčanim putevima ili feratama (tal. 'via feratta' - željezni put). S tom se vrstom zhtjevnih uspona, osiguranih klinovima, stepenicama te sajlama ili gelenderima susretne skoro svatko tko se bavi planinarstvom. Neki se okušaju, pa kažu - nikad više, a drugi saberu dojmove i za nekoliko dana osjete snažan poriv da se ponovo vrate, zauvjek neizlječivo inficirani osebujnim iskustvom i užicima koje pružaju takvi usponi. Sam spadam u drugu skupinu, beskrajno uživam u tom jedinstvenom doživljaju planine, ozračju koje spaja jezu, opasnost, napor, te prekrasnu, rijetkima dostupnu divljinu i poglede koje niti jedna fotografija ne može istinski dočarati. U tom duhu treba isčitavati moje viđenje prolaza Hanzovom poti. Moj dobar prijatelj, dugogodišnji planinar i vodič, jednom je zgodom izjavio da je u planinarstvu istodobno sve teško i ništa nije teško. Ta je proturječnost zapravo vrlo istinita, a svatko prijeđeni put doživljava na svoj način. Trauma ili užitak? Saznati ćete na vrhu. Ipak, svima onima koji imaju problema s visinom, nisu u boljoj fizičkoj kondiciji, i općenito nisu psihofizički spremni za pothvate takve vrste savjetujem da se u ovaj uspon ne upuštaju.

Hanzovu bih pot podijelio na tri dionice. Prva - od ulaska u stijenu do ledenjaka, druga - od zaravni nad ledenjakom do prijevoja nad Hudičevim Steberom, te treća, završna - od spomenutog prijevoja do vrha. Osim standardnih osiguranja i kacige za taj je uspon više nego preporučljivo imati dereze i cepin zbog prelaska ledenjka. Put je vrlo dug i razveden, savladava visinsku tazliku od 1321 m, a službeno je trajanje uspona 5 sati. To vrijeme treba uzeti s prilično rezerve (nama je trebalo nešto više od 8!) iz dva razloga. Prvi je svakako fizička spremnost penjača. Vjerujem da postoje brojni, osobito lokalni 'igrači' koji bi to vrijeme ponešto i skratili, ali mislim da je ono prilično nategnuto kada su prosječni planinari u pitanju. Drugi je razlog kvaliteta doživljaja na takvom usponu. Pitam se koja je korist od toga da zabijete glavu medju koljena i protrčite kroz svu tu ljepotu? Držim da je zastati, gledati (fotkati), uživati kudikamo smislenije. Proći će vremena do sljedećeg uspona.

Iz Koče na Gozdu zaputili smo se kratko cestom u smjeru Vršiča, te skrenuli lijevo u korito Suhe Pišnice. Nakon nekoliko metara započinje serpentinasti uspon kroz sipar prema stijeni niz koju se slijevaju dva slapa. U stijenu ulazimo na osiguranu policu koja nas vodi preko kamenog žljeba kojim se sljeva voda, pa ako ste se kojim slučajem zaboravili umiti na ovom ćete mjestu to sigurno nadoknaditi. Nakon što prijeđemo žljeb nastavljamo put osiguranim policama koje ubrzo zamijeni strma padina obrasla travom i klekovinom, vrlo slična donjoj dionici puta 'čez Prag' na Kredaricu pod Triglavom. U tom dijelu savladavamo dosta visine, a korito Suhe Pišnice ostaje sve dubje pod našim nogama. Na suprotnoj se strani kotline ukazuju Erjevčeva Koča, prijevoj Vratica preko kojega vodi put prema Domu u Tamaru, te greben Mojstrovke. Nakon nekog vremena pred nama se ukazuje Hudičev slap, prilično obilna vododerina koja izvire ispod ledenjaka pod Hudičevim Steberom. Još par koraka i dolazimo pod čuvenu 'Hanzovu stenu'. Taj detalj slovi za opasan, no sve je odlično osigurano sajlama i klinovima, pa smatram da tu nitko ne bi smio imati problema. Nakon izlaska iz Hanzove stene uspinjemo se ponovo kroz klekovinu iznad samog kanjona Hudičevog slapa, pa niz stijenu do ledenjaka koji zauzima veliki kuloar pod Hudičevim steberom. Ledenjak je prilično velik, no, nije se potrebno njime uspinjati već ga samo 'preprečiti' i prijeći na drugu stranu kuloara.

Prisojnik iz Kranjske Gore	Koča na Gozdu i Sjeverna stijena Prisojnika	Prvi slap
Upozorenje 'neosiguranima'	Slap	Početak uspona

Kao sto sam naveo preporučljivo je imati svu potrebnu zimsku opremu, ali ako je netko i nema neka zbog toga ne odustane. Položaj i nagib ledenjaka takvi su da je opreznim kretanjem uz pomoć štapova, utirući gazište prije oslanjanja na nogu, moguće prijeći tih pedesetak metara. Ovo govorim iz vlastitog iskustva. Prelaskom na drugu stranu kuloara uspinjemo se strmom kamenom padinom koja se pri vrhu pretvara u čudesni mali botanički vrt, zaravan obraslu travom, gorskim cvijećem i arišima. Dolaskom na taj prelijepi predio ispenjali smo prvu dionicu.

Hudičev slap	Prolaz kroz Hanzovu stenu	Na ledenjaku
Botanički vrt pod Turnom	Pod Turnom i Hudičevim Stebrom	Popuna zaliha

Put dalje nastavlja policama ispod 'stebera' zvanog Turn, blago se uspinjući do male livadice na kojoj se račva (1800 mnm). Desno, zapravo ravno, put nastavlja prema prednjem 'oknu' i Kopiščarjevoj poti, a lijevo, zapravo gore, kreće nastavak Hanzove poti koji nas vodi strmom padinom sve do zaravni u pozadini Turna na kojoj se nalazi položiti ledenjak. Taj dio prelazimo bez većih teškoća, penjući se iznad ledenjaka prema ulazu u strmu i krušljivu, ali vrlo široku policu, posutu tonama razlomljenog kamenja i sipine. Tom se policom, na kojoj se nalaze ostaci snežišća iz kojeg je nacurilo dovoljno vode da 'osvježimo' naše zalihe, vrlo strmo uspinjemo do malog prijevoja ispod vrha Hudičevog Stebera. Dolaskom na prijevoj savladali smo drugu dionicu, a taj je napor nagrađen jedinstvenim pogledom na greben i vrhove Špika, Škrlatice i Dolkove Špice s jedne, te vrhove Jalovca, Mangarta i Visoke Ponce s druge strane.

Pogled na Kranjsku Goru s prijevoja pod vrhom Hudičevog Stebra	Pogled na Jalovec i Mangat s prijevoja pod vrhom Hudičevog Stebra	Pogled na Škrlaticu i Dolkovu Špicu s prijevoja pod vršnom stijenom
Pogled na Razor i Triglav s prijevoja pod pod vršnom stijenom	Posljednja prepreka na putu prema vrhu	Napokon vrh

Treća je dionica najzahtjevnija i pruža brojne užitke slobodnog penjanja u stijeni. Na prijevoju se nalazi kutija s upisnom knjigom u koju bilježimo naše podatke, a put se nastavlja potpuno okomito kroz sajlom i klinovima osigurani visoki okomiti kamin. Nakon izlaska iz kamina put nas vodi desno, na dugu razvedenu policu, vrlo sličnu gornjem dijelu Tominškove staze na Triglav, samo što ova dionica nije osigurana. Polica je dovoljno široka, ali krušljiva, pa treba biti oprezan. Nakon prolaska ispod velike pećine slične oknu, put naglo skreće lijevo, vrlo strmo uz kamenu padinu. Tu je prilično dugu dionicu potrebno 'preplezati'. Put je označen markacijama, ali, s iznimkom nekoliko klinova, nije osiguran, pa zahtjeva penjačko iskustvo. Stijena pruža obilje mogućnosti, gazišta, stopinki, hvatova i oprimaka, tako da penjanje predstavlja pravi užitak. Nakon nekog vremena strmina postaje blaža, a put ulazi u sipar kojim se uspinjemo na greben, pod vršnu stijenu. Nakon izlaska na greben ponovo se ukazuje veličanstvena panorama. Dolina Krnice usječena je duboko pod nama, Škrlatica, Razor i stijene Prisojnika nad Krnicom nasuprot nas, a u daljini vršna stijena 'Očaka' - moćnog Triglava. Od prijevoja put ponovo ulazi u stijenu, okomitim željeznim stepenicama na vrh, pa desno pobočjem stijene koje treba prepriječiti hodanjem po klinovima držeći se za sajlu. Na tom mjestu valja biti posebno oprezan jer je prvi klin isčupan, pa je sajla razlabavljena (nije učvršćena na sljedećem klinu) tako da od nje gotovo i nema neke koristi. Ipak, stijena je prilično položena, a klinovi - gazišta dobro raspoređeni, pa uz malo opreza tih nekoliko metara prolazimo sigurno. Nakon toga put ponovo skreće okomito, kroz dva kamina osigurana sajlom i - evo nas na vrhu!

Čudesna mješavina osjećaja preplavljuje nas nakon izlaska na neveliki plato na kojem zatičemo samo dvoje ljudi. Ushit, olakšanje... ponos zbog savladavanja jednog od alpskih 'mitova', ugodni umor kakav čovjek osjeća nakon uspješno obavljenog teškog posla. Kolege s kojima dijelimo vrh mladi su par iz Rumunjske na putu prema Kriškim Podima. Prilično je kasno pa ih Josipa i ja savjetujemo da požure jer je još dobar komad puta pred njima. Nakon kraćeg odmora, fotkanja, upisivanja u knjigu i 'pečatiranja' dnevnika, otvaramo malu dilemu - kojim putem nazad na Vršič? Potaknuti uspješnim usponom odlučujemo se za težu ali znatno atraktivniju grebensku varijantu puta koja prolazi pored 'okna', spušta se niz travnati 'Gladki rob' i spaja s putem iz Mlinarice.

Balansiranje grebenom	Kiša u pozadini Bavškog Grintavca	Pogled kroz 'Okno'
Lepo Špičje	Duga nad Planjom	Spust je samo naoko lagan

Prvi dio puta prolazi samim grebenom Prisojnika, malo širim ili užim, kako gdje. Na nekim je dijelovima put prava šetnja, a na nekim je suženjima potrebno 'plezati'. Kao i obično, valja pripaziti na krušljivost terena. Nakon spusta jednom relativno širokom policom dolazimo na suženje i glatku stijenu osiguranu visokim gelenderom. Na tom mjestu počinje spust s grebena, lijevo niz sajlu, pa prema manjem hrptu s kojega se, prvo uz uz sajlu, a potom niz blatnu stazu, spuštamo do horizontalnih otvora špilja u podnožju stijene. To je mjesto tek malo više od gornjih granica livada i pašnjaka kojim je prekriven veći dio južne padine Prisojnika, pa se osjeća snažan miris 'gamsa'- divokoza. Špilje čije otvore vidimo sasvim sigurno im služe kao skloništa. Tamo skrećemo desno na osiguranu policu, pa niz stijenu dolje, prema samom rubu 'okna', do mjesta gdje se odvaja ili spaja, ovisno o smjeru kretanja, čuvena Kopiščarjeva pot koju je 1948. trasirao Anton Kravanja - Kopiščar, jedan od graditelja Hanzove poti. Pogled kroz golemo okno je veličanstven, budi uspomene na ranije pothvate. Nastvljamo dalje, prvo niz još jednu stjenovitu padinu, pa dalje stazom usječenom u prekrasne gorske pašnjake. Pred nama se ustobočio gorski div Jalovec obasjan suncem koje se probija kroz oblake, do njega impozantni Bavški Grintavec nadvijen nad korito 'suhog potoka' koje se ljeska duboko u kotlini Gornje Trente. Na obzoru se vide dvije udaljene 'nevihte', jedna iznad Tršćanskog zaljeva, a druga u smjeru Ljubljane. Ova potonja razvila je dugu iznad prijevoja Planja, pa je pogled na Planju, Kanjavec i Lepo Špičje obasjano popodnevnim suncem veličanstven. Spuštamo se dalje stazom po pašnjaku koji je posut runolistima. Ne sjećam se kada sam ih posljednji puta vidio u tolikom broju na jednom mjestu. Još malo pa dolazimo do prve klekovine, a staza postaje sve strmija i strmija, pretvara se u kratke usječene serpentine. Napokon stižemo do spoja s putem iz Mlinarice, pa skrećemo desno prema Vršiču. Još malo spuštanja kroz šumu ariša i dolazimo do dugog sipara u podnožju Prisojnikove stijene. Prošavši sipar ubrzo dolazimo do Vršiča i sa posljednjim smirajem dana ulazimo u Poštanski dom, crknuti, ali zadovoljni. Nakon brze večere i tuširanja srušismo se u krevete na spavanje.

Poštarski dom	Erjavčeva koča	Groblje ruskih vojnih zarobljenika, graditelja brdske ceste preko Vršiča.
Pogled na Okno s ceste za Vršič		Kranjska Gora

Ujutro smo bez žurbe uživali u doručku i kavi, rastežući umorne udove. Dan je osvanuo sunčan, pa odlučismo prošetati do Erjavčeve koče, nekih pola sata udaljene od Poštanskog doma. Staza koja vodi do kuće vrlo je lijepa, zidana, a prije gradnje ceste koju su tijekom I. svjetskog rata izgradili ruski ratni zarobljenici dovođeni iz Galicije, taj je put služio za prijelaz prijevoja. Uz još malo čaja i kave uživasmo u očaravajućim pogledima s terase ispred Erjevčeve koče na sjevernu stijenu Prisojnika, Škrlaticu i Špik, čekajući prijevoz za Kranjsku Goru. Ljubazni vozač zaustavlja se na jednom proplanku uz cestu s kojega se pruža odličan vidik na Prisojnikovo 'okno', i omogućuje mi par snimaka. Ubrzo nakon toga iskrcasmo se u Kranjskoj gori, a alpsku svježinu zamijenio je vrući asvalt. Nakon okrijepe i kupovine u obližnjem Mercetoru zaputismo se u Jesenice, pa vlakom prema Zagrebu.

Put smo proveli drijemajući, utonuli u vlastite misli, sabirući dojmove, kujući planove i razrađujući varijante nekih predstojećih uspona. Zagrebački Glavni kolodvor obasjan popodnevnim suncem, vruć i sparan, dočekao nas je kao pravi kontrapunkt proživljenom, podsjetnik na nadmorsku visnu na kojoj zapravo živimo. Oprostismo se poput ratnih drugova, bez puno priče, uvjereni da ćemo vrlo brzo zakoračiti u jedan od 'željeznih puteva'.

Tekst i foto: Tomislav Muhić