KROZ IMOTSKU KRAJINU I DALJE.....
od 01. – 04.05.2008.

1. dan: 30.04./01.05.2008. Matokit

Noć je u gradu neugodno hladna. Osjećaj nelagode pojačava neobjašnjivo kašnjenje autobusa. Miljenko obara sve brzinske rekorde na relaciji Velika Gorica – Mažuranićev trg, mi zauzimamo pozicije za spavanje i zadovoljni krećemo na dalek put. Svjetla grada ostaju iza nas, a mi tonemo u sve dublju noć.
Prvi odmor i jutarnja kava u Trilju nisu bili dovoljni za razbuđivanje. Poput mjesečara lelujamo pustom ulicom i udišemo hladan zrak nad Cetinom, očekujući od nje da nam razbistri uspavane misli i otvori snene oči. Šuškavim glasovima tjeramo oblake, što gmižu nad Biokovom i dozivamo sunce i lijep dan.
Nad selom Ravča tmasti oblaci i snažan vjetar donose miris kiše. Najhrabrije nisu uspjeli prestrašiti. Nezainteresirani za njih rasklapaju štapove, kopčaju jakne i podešavaju teške naprtnjače na neispavanim leđima, a onda čvrsto zakorače na greben Matokita. Oni pak željni mira i duhovne obnove produžiše u Međugorje, gdje u Svetištu Kraljice mira i u crkvi svetog Jakova poslušaše riječi propovijedi, a na Brdu ukazanja izmoliše Očenašeka i Zdravamariju Međugorskoj Gospi.
Nad Svetim Rokom urliče vjetar, a snažna studen zavlači se pod odjeću. Vidici su izgubljeni u oblacima, ali ništa ne umanjuje radost gotovo svečanog trenutka. Umorna lica široko se osmjehuju fotoaparatima. Najstariji i najmlađi planinari na Svetom Roku, Marija i Franko, najljepša su slika današnjeg izleta.
Silazak grebenom Matokita veoma je neugodan. Nepregledno polje uskolisnih sunovrata tek na trenutak zaslađuje gorčinu razlomljenog stijenja i kamenja. Sitnim opreznim koracima stadosmo na kraj grebenu, a Vrgorac s tvrđavom i Tinovom kulom nasmiješi nam se srdačnom dobrodošlicom.

Uspon iz sela Ravča	Vrh Sveti Rok	Vrh u cvijeću
Greben	Detalj s puta	Pogled prema Vrgorcu

Kava i pivica na trgu pod kestenom i već smo na putu za Glavinu Donju, u kojoj utonusmo u mirnu imotsku noć.

2. dan: 02.05.2008. Imotski

Nakon kasnog doručka zaputismo se ka Imotskom. Za posjetu pravoslavnoj crkvi nema vremena, ali slijedeći put ćemo to svakako učiniti. Imotski blista na suncu. Bjelina kamena, zelenilo drveća, raskošan pogled na Svetog Juru i Imotsko polje.
Pred crkvom i samostanom svetog Frane, kojemu je posvećena i cijela župa, dočekuje nas Imotin 94-godišnji rođak fra Vjeko Vrcić i upoznaje s poviješću crkve i grada. Preuzima nas fra Zoran i priča nam o povijesti franjevaca u ovim krajevima, a potom nas odvodi u tišinu samostanskog zdanja – u muzej, u kojem žene obično zanima nakit a muškarce oružje.

Arhitektura u gradu	Župna crkva u Imotskom	Detalj niz muzeja
Na tvrđavi		Vrljika

Laganom šetnjom stigosmo do Modrog jezera. Neobično je tiho, nad jezerom zvoni samo ptičji poj. Jezero lako ljuljuškaju valovi, dok tvrđava visoko na stijeni treperi u modrini neba. Iako je do Crvenog jezera samo kilometar i pol, vozimo se do njeg` autobusom. Ovom jezeru se ne može prići. Ne može ga se čak ni pogoditi kamenom. Svima nam je baš malo falilo, evo – ovoliko!

Modro jezero	Crveno jezero	Jezero Galipovac

Ugodnom vožnjom kroz zelene šume i cvjetne livade i uz Imotinu sjetnu priču o pokušaju da Imotsku krajinu približi planinarima pa onda laganom šetnjom stigosmo pred njegovu rodnu kuću. Uživa sretan poput djeteta. Sunce nemilosrdno prži pa svi traže zaklon u hladovini obližnjih stabala. Jutarnji dio programa čini još samo obilazak jezera Galipovac. Raskošno je uokvireno cvjetnim aranžmanom, kojeg ni ruka najvještijeg cvjećara ne bi ljepše splela u vijenac. Kratak pogled na crkvu svetog Mihovila u Prološcu, tek dok se za prolaz oslobodila cesta.
Popodnevni dio dana neki su iskoristili za ponovnu šetnju Imotskim, silazak do Modrog jezera ili pak za kavicu na trgu, dok su drugi upijali ljepote Glavine Donje. Dva jezera – Dva oka. Ptičji pjev melem je za uši, a žablji rega – rega – kvak – kvak! umiruje umornu dušu. Vrlika mirno plovi daljinama napuštajući svoje znane i neznane izvore. Gospina crkva na Vrljici, Zelena katedrala, ruševine crkve Velike Gospe, cvjetna polja i zeleni vinogradi, jezero Opačac. Mlinica na Jauku neumorno okreće teški kamen meljući tako raž za kokoši. Pada noć. Mlinar i mlinarica otresu pregače, šumorenje utihnu, ptice zaspu, divlje svinje zaplešu pod hrastom, a mi utonusmo u još jednu mirnu imotsku noć.

3. dan: 03.05.2008. Mala Duba- Drveničke stine

Kako se kaže „Sve što je lijepo kratko traje“ pa i naš boravak u Imotskom. Već nakon doručka napuštamo hotel Zdilar (a baš smo se lijepo smjestili), Glavinu Donju i Imotski te preko Zagvozda put nas vodi do naselja Mala Duba, mjesta smještenog 20 km jugoistočno od Makarske na Makarskoj rivijeri. Velika plaža proteže se uz čitavo mjesto, a sa sjeverne strane mjesta izdiže se planinski masiv Biokova čiji je najbliži vrh Sutvid (1160m).
Plan je zahtjevan, (za današnji dan) te se po dolasku odmah dijelimo na dvije grupe.
Prva, hrabrija grupa poduzima uspon na Drveničke stine. Uspon do vrha Sokolić na 788 m nadmorske visine po teško prohodnom kamenjaru, nije baš za sve jednako zahtjevan te je na kraju netko sa ponosom osvojio vrh, a netko po svojim procjenama odustao na dijelu puta i ostao uživati u prekrasnim vidicima i isto takvim mirisima.

Detalji sa uspona na Drveničke stine

Nakon napornog putu svi zajedno odlaze na okrepu u Bašku Vodu. Druga grupa, (brojčano ista) odmah u jutarnjim satima smjestila se u apartmane i imala je cijeli dan za uživanje. Dan je ispunjen dugim šetnjama uz obalu mora i uživanju u okruženju ispunjenom procvalom brnistrom, lovorom, kaktusima, mirtom. Nakon duge šetnje valja se i odmoriti pa lagano namačemo noge u moru, dok nas griju proljetne zrake sunca.Bliži se i vrijeme večere, i dok se večera priprema , već dolazi prva grupa planinara koja je bila na vrhu, umorni , ali sretni osvojili su još jedan vrh. Mirjani je rođendan, pa nakon večere, slavlje se nastavlja sjedeći na terasi do dugo u noć.

4. dan: 04.05.2008.

Po našem ustaljenom redoslijedu, odmah nakon doručka pokret.
Naše prvo odredište ovog dana je Omiš. Od vodiča dobivamo dva sata slobodna za razgledanje grada. Omiš je začuđujuće neobičan i lijep grad. Iznad samog grada uzdiže se tvrđava Mirabela. Na žalost nemamo dovoljno vremena za uspon pa se iz podnožja divimo toj ljepotici izgrađenoj u samim liticama stijena.
Uz pomoć starosjedilaca grada Omiša obilazimo druge znamenitosti , Poljički trg, Put Mirabele, Vangrad- mjesto održavanja festivala omiških klapa, Funtana- održavanje izlučnih večeri klapa, šećemo uz obalu rijeke Cetine do mjesta gdje se ona ulijeva u more, obilazimo omišku šetnicu, i na kraju nezaobilazna kava, ali kafić mora biti sa pogledom na more.
Lijepo nam je u Omišu, mogli bi još uživati uz more, ali danas još imamo jedan cilj i to posjet tvrđavi Klis, pa moramo poć do Klisa.
Ova tvrđava je jedna od najistaknutijih utvrda na hrvatskom tlu, pa je zbog svog strateškog značaja imala istaknuti obrambeni položaj u prošlosti. Prva vijest o kliškoj tvrđavi je iz sredine X. stoljeća.
Najburnije razdoblje kliške povijesti nastaje sredinom XVI. stoljeća u vrijeme najvećeg prodora Turaka u hrvatske krajeve. Padom Klisa 1573. u turske ruke rijeka Jadro je daljnjih 111 godine bila granica između Klisa ( Kliški sandžak) i mletačkog Splita.
Uz pomoć domaćeg puka Mlečani su oslobodili Klis od Turaka 1648. godine i uredili posebno administrativno područje kojim je upravljao providur sa sjedištem u Klisu.
Tijekom II. Svjetskog rata ova tvrđava po posljednji put služi u vojne svrhe , uglavnom kao uporište okupacijskih snaga, da bi konačno 1990. godine na njoj bio postavljen stijeg samostalne Republike Hrvatske.
Obilazimo tvrđavu, crkvu sv. Vida koja je izgrađena u trećem obrambenom zidu, zatim bastion „Bembo“ najveći topnički položaj u trećem obrambenom zidu i tvrđavi uopće. S tvrđave se pruža
prekrasan pogled na Split, Solin i rijeku Jadro. Svi smo složni da jedno od naših idućih putovanja treba biti obilazak Solina i njegovih ljepota.

Oko 13 sati krećemo prema Zagrebu, misleći izbjeći gužve koje nastaju u pravilu nakon ovakvih produženih vikenda. Valjda su tako mislili i mnogi drugi, pa tek što silazimo sa auto puta i krećemo prema Gračacu upadamo u kolonu, koja se do Karlovca svakim kilometrom povećava. Da bi skratili čekanje u koloni mi skrećemo na obilazne putove i tako, van plana, imamo panoramsko razgledanje Gline i Vojnića. Oko 21 sat sretni gledamo svjetla Novog Zagreba.
Kao i uvijek, nakon ovako lijepo završenog puta, sretni i zadovoljni viđenim , rastajemo se do nekog slijedećeg putovanja.

Napisale : Jasna Žagar (1. i 2. dan) i Kosa Divić (3. i 4.dan)
Snimili: Vladimir Jagušić i Tomislav Muhić