NA VELIKOJ LAĐI

Pretpostavlja se da je planina Korab dobila ime od staroslavenske riječi kuraba što na hrvatskom znači lađa. Najviši vrh Koraba je još dobio pridjev golem što prevedeno sa makedonskog znači velik. Prema tome onaj tko se popne na Golem Korab može reći da je bio na Velikoj Lađi. Na neki način je to i istina jer kad se vozimo na lađi onda nam se pomalo vrti u glavi. Slično je bilo i prilikom uspona na Golem Korab. Da li je to od uzbuđenja, ili od ljepote krajolika, beskrajnih pašnjaka koji sežu do samih vrhova, možda opijaju potočići svojim žuborenjem na mjestima gdje to nikad ne bi očekivali, ... odgovor će ostati tajna. Jedno je sigurno, Korab je poseban, on opija, mami i vodi te k sebi. Upravo tako sam se i ja osjećao organizirajući za HPD Zanatlija-Zagreb ovaj izlet. Nisam bio sam, tako se osjećalo još 45 planinara iz grupe. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da je izlet objavljen 19.4.2006. a zadnje mjesto je bilo popunjeno 18.05.2006. Više od tri mjeseca prije polaska je autobus bio popunjen. Moram priznati da je takva brzina i mene iznenadila.

Kada sve tako sjajno krene mora se tako i završiti.

            Prema planu izleta jedan dan smo potrošili na savladavanje više od 1000 km udaljenosti od Zagreba do Skoplja i dalje do skijališta Popova Šapka, na Šar-planini, gdje smo imali osiguran smještaj. Neko će reći, ma vi planinari ste luđaci, toliki put prevaliti samo zato da bi se penjali na neku planinu. Eh, ne znaju oni koji je to gušt i kakvi su to veliki motivi ali tu vječnu temu ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Sutradan je uslijedio lagani, više turistički nego planinarski, dan. Posjetili smo Skoplje, popeli se na vrh Vodno (1066 m) i prošetali kanjonom Matka. Imao sam priliku tijekom osamdesetih posjetiti Skoplje dva puta. Tada je to bila prava mala metropola koja je živjela i u kojoj se živjelo punim plućima. Iako Skoplje nije bilo direktno na udaru rata ipak je nestabilno okruženje i ekonomske sankcije koje je uvela Grčka, ostavilo teške posljedice. Stara slava se još nazire i nade u budućnost ipak ima. Stara čaršija, tvrđava Kale, stari kameni most, kuća Ristić, spomenik Majci Terezi i stara željeznička stanica su najvažnije turističke atrakcije centra grada. Po prilično toplom vremenu, bez žurbe, posjetili smo skopske znamenitosti i na kraju ručali, svako prema svom ukusu. Ja sam probao makedonske ćevape i zalio ih pivom koje se jednostavno zove Skopsko. Pivo je dobro a ćevapi su ipak bolji u Sarajevu. Zbog velike vrućine skratili smo autobusom za trećinu uspon na Vodno. Isto što je Medvednica Zagrebu to je Vodno Skoplju, kućna planina. Staze su dobro utabane a naš vodič Toni je izabrao onu stazu koja vodi cijelim putem po hladovini. Unatoč tome nakon 50 minuta, potpuno mokri od znoja stižemo na vrh. Bez obzira na izmaglicu, pogled je veličanstven. Tu je prije svega grad kao na dlanu. Gledano preko grada, nasuprot Vodno, uzdiže se planina Skopska Crna Gora čiji najviži vrh Ramno doseže 1626 metara. Na sjevero-zapadu se lako uočava usamljeni stožac Ljuboten (2498 m) koji pripada Šar-planini. Prema zapadu se na Šari vidi vrh Bistra (2651 m) a dalje je vidike zaklonila magla. Ipak skroz na zapadu se vide neki vrhunci ali zbog slabe vidljivosti nismo mogli biti sigurni da li bi tamo mogao biti Titov vrh (2748 m), najviši na Šar-planini. Na jugu se uzdiže ogroman masiv planine Jakupice sa najvišim vrhom Solunska glava (2540 m). Na Vodnom se nalazi planinarski dom i veliki, 67 metara visoki čelični križ, koji dominira nad gradom.

Zadovoljni viđenim spuštamo se nazad do autobusa te nakon kratke vožnje stižemo na ulaz u kanjon Matka. Uslijedila je lagana 10-minutna šetnja do planinarskog doma. Prolazimo pored umjetne staze za slalom na divljim vodama. Na toj je stazi 1975. godine održano Svjetsko prvenstvo u kajaku na divljim vodama. Stižemo do 85 metara visoke brane koja je u kanjonu Matka zaustavila rijeku Tresku i stvorila umjetno jezero. Staza postaje sve zanimljivija jer je mjestimično potpuno uklesana u stijenu koja se okomito spušta u jezero. Nakon nekoliko zavoja stižemo do manastira Sv. Andreja a tik do manastira je i planinarski dom Matka. Staza nastavlja dalje uz jezero a mi ostajemo na terasi ispred doma i uživamo u pogledu na sudar stjenovitih vertikala i mirne vodene površine. Posjet Matki je bio šećer na kraju jednog lijepog dana.

Konačno je svanuo treći dan i dugo očekivani trenutak, polazak prema Korabu. Ova planina pripada pograničnom području pa je uspon na nju dozvoljen samo jednom godišnje. Makednonski planinari povodom dana državnosti već 15 godina organiziraju uspon na svoj najviši vrh. Nakon dvosatne vožnje preko Tetova, Gostivara i Mavrovih Anova stižemo do mjesta gdje se Mavrovska rijeka ulijeva u rijeku Radiku. Tu se sa glavne ceste za Ohrid odvaja 12 km duga cesta do polazne točke uspona. Cesta je prilično loša a vozač nezadovoljno vrti glavom. Ispred nas i iza nas je po jedan autobus pa odustajanja nema. Nakon skoro 40 minuta vrlo spore vožnje stižemo do jednog križanja gdje izlazimo iz autobusa. Brzo uzimamo stvari, pritežemo štapove i put pod noge. Prvo hodamo oko 2 km po makadamu do bivše vojne karaule "Pobeda". Vojska je prošle godine napustila granicu pa je u europskoj maniri taj posao preuzela policija. Uz granicu sa Albanijom je bilo puno takvih karaula, možda ovu uspiju planinari dobiti za sebe. Pored staze sada huči riječica Štirovica a visoko iznad ceste se naziru prvi vrhunci. Obzirom da smo malo kasnili na službeno otvaranje kod karaule smo zatekli samo nekoliko organizatora pa nastavljamo dalje bez zadržavanja. Sada počinje klasična planinarska staza koja ulazi u gustu bukovu šumu. Nakon kraćeg dijela po šumi izlazi se na nepreglednu travnatu padinu koja se zove Belandža. Magla zaklanja vidike no ubrzo sam u daljini ugledao dugu kolonu planinara. Malo po malo i stižem do jednog ljetnog stana ili kako to ovdje zovu "bačila". Tu već susrećem veću grupu planinara koja se odmara. Staza dalje vijuga po nepreglednim valovitim pašnjacima a magla otkriva malo po malo ljepote Koraba. Visoko iznad Belandže se otkrio prvi korapski dvotisućnjak, Nistrovski Korab visok 2261 metara. Ime je dobio po selu Nistrovu koji se nalazi dole duboko u dolini. Uspon po Belandži je prilično naporan pa mnogi sjede u travi i hvataju dah. Oni koji nisu ponijeli dovoljno vode ne moraju brinuti. Uz stazu se nalazi više izvora pitke vode. Nakon sat i 50 minuta stižem na prevoj između Nistrovskog Koraba i vrha Guri i Delpnis (2083 m). Moram napomenuti da riječ "i" u nazivu ovog vrha ne označava da se radi o dva vrha već je to jedan vrh ali pisan na albanskom jeziku. Obzirmo da se sada staza počinje približavati granici tu susrećem prve granične policajce. Slijedi kratki uspon po južnim padinama Nistrovskog Koraba do sedla između tog vrha i vrha Kepi Bard (2585 m). Tu su se otvorili vidici prema jugu na vrhove Šila Vort (2044 m) i Kabaš (2391 m). Zanimljiv podatak je da Korab ukupno ima 52 vrha koji prelaze 2000 metara. Napokon je prestao uspon i sada staza dugo vodi po jednoj izohipsi na južnoj padini Kepi Barda. Taj vrh je na samoj granici pa ovdje susrećemo još jednu grupu pograničnih policajaca. Sa desne strane nam je Kepi Bard a sa lijeve strane prekrasno Kobilino Pole (polje). Slika je prekrasna, potoci izviru iz brojnih izvora na rubu polja i prije nego se sjedine u jedan tok tvore brojne vijugave tokove tzv. meandre. Malo tko je propustio to zabilježiti svojim fotoaparatom. Ovaj dugi ravni dio je doista dobro došao da se malo odmorim od napornog uspona po Belandži i pripremim za završni uspon na vrh. Na kraju ravnog dijela stiže se na jednu zaravan gdje je GSS napravio svoju malu bazu. Moram napomenuti da su se organizatori jako dobro pripremili. Cijelo vrijeme uspona vodiči su bili pravilno raspoređeni duž cijele kolone a bili su opremljeni radio stanicama tako da su se cijelo vrijeme međusobno koordinirali. Tko je želio mogao je kod GSS-ovaca provjeriti svoj krvni tlak. Većina planinara je ovo mjesto iskoristila za kraću pauzu i pripremu za završni uspon. Osim trave koja i dalje prevladava na stazi sada se počinje pojavljivati pomalo škriljevac. Ponovo dolazimo na jednu zaravan gdje se nalazi manje jezero i potočić. Od tog jezera kreće strmi dio do samog vrha. Prvi planinari su na vrh stigli za dva i pol sata, ja sam stigao za 4 sata a zadnji je stigao za 5 sati. Pred vrhom sam susreo već prve planinare kako se vraćaju a na vrhu prava gužva. Vrh je gola glava na kojoj se mješaju trava i kamen. Prostora ima dosta pa je po mojoj procjeni na vrhu bilo oko 200 planinara. Prije svega svi se žele slikati pored graničnog kamena. Svako sa svojom zastavom ali za uspomenu i sa tuđom zastavom. Svi su naravno veseli jer su se popeli na najviši vrh Makedonije i Albanije pri tom savladadavši 1500 metara visinske razlike. Neki su se slikali i sa graničnim policajcima koji su na vrhu stajali sa puškama, okrenuti prema Albaniji. Magla je gotovo u cjelosti nestala pa se otvorio lijep pogled na sve strane. Prema sjevero-zapadu na albansku stranu se vidi široka dolina Stani i Prešit koju tvori rijeka Radomires. Na sjeveru, također na albanskoj strani, pogled privlače stjenoviti vrhunci Šulani i Radomires (2716 m). Istočno od Golem Koraba se vidi već spominjani Kepi Bard. Prema jugu je pažnju većine privlačio markantni vrh Mala Korapska Vrata (2567 m). Vjerojatno zato što je bio u kontrasvjetlu pa su njegove tamne siparaste padine u kontrastu sa nekoliko zasnježenih kuloara djelovali pomalo zastrašujuće. Nakon duže pauze na vrhu polako se počinjem spuštati. Magle više nema pa sam većinu fotografija napravio baš prilikom spuštanja. Kod baze GSS-a opet pravim dužu pauzu i uživam u pogledu na Kobilino Pole. Južno od njega se uzdiže nekoliko vrhova a onda slijedi duboka dolina koju je napravila Dlaboka rijeka koja se ulijeva u Radiku. Iznad Dlaboke rijeke prema jugu se uzdižu novi kameni dvotisućnjaci Guri i Kuj (2034 m) te već spominjani Kabaš. Na Kobilinom poleu se pojavilo i veliko stado ovaca. Slijedi opet povratak na prevoj iznad Belandže od kuda se otvorio lijep pogled prema jugu na zanimljivu valovitu dolinu koju je napravila rječica Proi i Bukavenit. Kao što ste mogli primjetiti mješaju se albanski i makedonski toponimi. Ovo područje nastanjuju pretežno albanci ali ima i makednoskih sela pa svako ima svoj naziv za rijeku ili vrh. Spust po Belandži je sada prava uživancija za razliku od vrlo napornog uspona. Malo po malo stižem kod karaule gdje su vrijedni organizatori iz PD Korab iz Skoplja za sva planinarska društva koja su imala barem jednog predstavnika pripremila prigodno priznanje. Zgodna uspomena na još jedan nezaboravan izlet. Svi se moramo zahvaliti organizatorima na dobro organiziranom usponu a ja se još dodatno zahvaljujem na pomoći prilikom organiziranja ovog četverodnevnog izleta. Posebno bi istaknuo Bogoljuba Nikolova koji je brzo odgovarao na moja brojna pitanja koja sam mu postavljao preko intereneta. Sve je to plod volonterskog rada pa je zahvala i stisak ruke sve što ti ljudi dobiju.

Pred kraj evo malo i statistike. Ukupno je na pohodu bilo 1200 planinara iz 17 država Evrope i Svijeta. Hrvata, kao najbrojnijih stranaca, je bilo 165 iz 30 planinarskih društava i više od 15 gradova.

Ostao je još povratak kući pa je četvrti dan protekao u vožnji prema Zagrebu. Nakon uspješnog prošlogodišnjeg izleta na Maglić dogodio se još jedan lijep izlet u inozemstvo u organizaciji HPD Zanatlija iz Zagreba. Svi pitaju šta je slijedeće godine na redu? Puno je još lijepih planinarskih odredišta, jedno je sigurno, to opet mora biti nešto posebno i nezaboravno.

Tekst i slike: Faruk Islamović