Putovanje u Crnu Goru

Napisala:Katica Šimić

Snimila:Vesna Pogačić Gavran

Dugo sam željela poći u Crnu Goru i vidjeti njene prirodne ljepote: planine, rijeke, njene gradove i obalu. Program koji je ponuđen došao je kao naručen i ja sam ga prihvatila vjerujući da ću ostvariti ono što želim, popeti se na Durmitor, vidjeti prašumu na Bjelasici, obići Cetinje, Kotor, Budvu i uživati. Veseleći se izletu, čiji je program odgovarao mojim željama, zaboravila sam na jednu važnu stvar, a to je vrijeme. Da, to vrijeme nije mi ovog puta bilo sklono. A što se organizacije izleta tiče , teško je voditi ovako veliku grupu ljudi, različitih interesa, starosnih dobi, i fizičke pripremljenosti, još kad vam vrijeme nije sklono, pa ovdje neću prigovarati, nadam se da su organizatori svjesni svih propusta, (a i oni su samo ljudi) te da će ih analizirati za svoje dobro i sigurnost svih koje povedu na izlet ubuduće.

Ne, neću se tužiti, ipak sam vidjela puno toga i zadovoljna sam. Kako reče V.Horvat «Samo duhom bogati ljudi razumiju prirodu..» a nismo li takvimi planinari pa i kad nas opere kiša ili kad nam magla ne dozvoli da vidimo ono zbog čega smo došli, ili nas zatekne noć mi smo opet zadovoljni jer vidjeli smo neke nove pejzaže potpuno različite od uobičajenih dnevnih prizora.

Ono što nisam stigla vidjeti , Orijen, Subru, vidjet ću, nadam se, nekom drugom prilikom.

Rano je jutro. Zagreb je još uvijek relativno pusti brzo stižem do autobusnog kolodvora. Tu se već okupila grupa planinara. Uskoro stiže i autobus pa, nakon smještanja stvari, sjedamo unutra i, uz normalnu prozivku prije polaska, gospođa Vikica (organizator izleta) provjerava imamo li svi dokumente. Svi smo na broju, te oko pet sati krećemo u pravcu Novska- Sl.Brod-Doboj-Zenica-Lašva-Sarajevo. Ugodna vožnja po auto cesti, ljudi čavrljaju, upoznaju se, (jer skupili smo se iz raznih planinarskih društava) i eto već je vrijeme za prvu kavu. Nakon kraćeg odmora nastavljamo naš put i bez problema prelazimo granicu u Bosanskom Brodu, te se dalje vozimo kroz Bosnu odnosno Bosansku Posavinu. Svuda su vidljivi tragovi rata, ruševine, zarasla dvorišta, tu i tamo pokoja obnovljena kuća i naznake života, pitanje je kad će se ovdje ponovo normalno živjeti.U blizini Žepča dogodila se prometna nesreća i zbog toga gubimo vrijeme čekajući. Sad je već jasno da kasnimo u Sarajevo, pa vodič prolongira naš dolazak za dva sata.Nakon što se cesta oslobodila krenuli smo dalje i usput svratili po našeg vodiča Borisa ( iz Travnika) tako da smo kompletni stigli u Sarajevo. U grad smo ušli sa sjevera, od Vogošća, pored nekadašnje tvornice automobila TAS. Pred nama se ukazalo Sarajevo, stadion Koševo, bolnice i, ono meni najupečatljivije, groblja. Uz veliko gradsko groblje Bare svuda se vide polja nadgrobnih spomenika, na brežuljcima, uz rijeku, slika koja se duboko urezuje i čovjeka čini žalosnim. Vozač je parkirao autobus u blizini gradske vijećnice (sagrađene za vrijeme Ausrougraske vladavine) koja je u ratu jako oštećena. Tu nas je dočekao turistički vodič za Sarajevo, gospodin Senad, i krenuli smo u obilazak. Naravno, svi smo već gladni i prvo što želimo su ćevapi na Baščaršiji. Obzirom da kasnimo pa smo ograničeni vremenom, vodič nam pokušava ukazati na neke znamenitosti uz put dok idemo prema Baščaršiji (Inat kuća, Gradska vjećnica, most gdje je ubijen Franz Ferdinand itd.). Nekako sam sjetna, bila sam u Sarajevu prije 30 godina i čini mi se da je onda bilo puno, puno drugačije, veselije, nekako sa dušom, a danas mi se čini bezvoljnim, i nekako praznim. Ručali smo na Baščaršiji, pogledali malo zanatske radnje koje su se još održale, česmu na trgu, Gazi Husrev Begovu džamiju i Bezistan (robna kuća, široka 19 m), Sinagogu (sagrađenu 1571. god.), Katedralu presvetog srca Isusova (sagrađenu 1879. god.). Oprostili smo se s našim vodičem i napustili Sarajevo.

Od Sarajeva preko Romanije vozimo se u pravcu Rogatice. Do Goražda nema nekih zapaženijih naselja nego samo prekrasni pejzaži crnogorice. Oblačno je, a bliži se i noć. Napuštamo Bosnu i na prijelazu Metaljka ulazimo u Crnu Goru. Put nas dalje vodi prema Pljevljima, Đurđevića Tari, a onda na Žabljak. Oko 23 sata stižemo na odredište u hotel «Beli bor» na Žabljaku. Umorni smo, dug je to put, i ja bih najradije odmah na počinak, ali uslužno osoblje hotela dočekalo nas je s toplom i bogatom večerom pa treba večerati, a onda na spavanje.

Jutro je osvanulo mjestimično oblačno, ni prognoza vremena nije baš blistava, ali ne pada kiša, pa u nadi da će tako i ostati, idemo po programu, nakon doručka, najprije do ulaza u Nacionalni park Durmitor autobusom, a onda pješice do Crnog jezera (1421m n/m). Tu ostavljamo planinare kojima je predviđena tura (12 satno pješačenje) prezahtjevna, oni će obići dio oko jezera i vratiti se u hotel, a mi ostali uz pratnju dva vodiča sa Žabljaka (Bobana i Vujice), krećemo prema Ledenoj pećini (2164 m n/m), a zatim Bobotovom Kuku (2522 m n/m) kako bi do noći stigli u dom na Škrškom jezeru (1748 m n/m), gdje je predviđeno noćenje. Još uvijek je dobro vrijeme, čak nas ponekad i sunce obasja, no staza je zahtjevna, a mi opterećeni ruksacima i vrećama za spavanje, pa se napreduje polako, čak se i društvo već razdvojilo. Krajolici su prekrasni. Sve buja i puno je planinskog cvijeća kao da je proljeće. Čitala sam o bogatoj flori i endemima na Durmitoru, ali nisam mogla zamisliti toliko biljno bogatstvo i tako bogatu vegetaciju. Svi žele ponešto zabilježiti svojom kamerom, a vodič upozorava da se moramo požuriti jer je pred nama dalek put, a poslije podne je najavljena kiša. Naravno mene opet kamera izdaje, no tu je Vesna ona sve snima.

Ispod Oble glave (2100 m n/m) stižemo do Ledene pećine, opskrbljujemo se zalihom vode, a, naravno, potrošili smo dio energije pa treba nešto i pojesti. Dok se odmaramo i čekamo da društvo pristigne, poče padati kiša. Što sad? Oni koji su zadnji stigli, umorni su i žele se odmoriti pa je prijedlog da oni koji žele na Bobotov Kuk krenu odmah, kako bi se uspjeli popeti na vrh i vratiti do «samara» (gdje se grupa treba ponovo spojiti) dok stigne ostatak grupe koji će krenut i kad se odmore.

Kiša nije dugo padala, ali je usporila kretanje. Kamenje i trava su mokri i kliski, pa valja oprezno hodati, a mjestimice, u udolinama ima i snijega. 'Ko brže, 'ko sporije, ali grupa napreduje. Na «samaru» pod vrhom , neki ostavljaju stvari i penju se na Bobotov Kuk, dok drugi ostaju, umorni su , a još ima dosta pješačenja do doma. Pogledi su veličanstveni. Uspon i povratak s Bobotovog kuka traje oko sat vremena, no dio grupe koja je ostala kod Ledene pećine još nije stigao do «samara». Naoblačilo se i kiša visi u zraku, nema se kud moramo što prije dalje. Jedan vodič odlazi naprijed s grupom a drugi ostaje sačekati preostale planinare da bi s njima došao do doma.

I samo što smo krenuli, poče padati kiša, grmi i sijeva na sve strane. Ljudi koračaju koliko brže mogu, ali teren je takav da je jako teško hodati. Odjedanput se pred nama ukaže stijena koju treba prijeći , ali kako? Nigdje klina ni sajle. Polako, jedno po jedno pomažući se i hrabreći nekako smo prešli, no tada se ukazao drugi problem, strmina obrasla gustom dubokom travom, gotovo da se staza ne vidi. Gdje stati ? Ripne na cipelama pune su blata, svugdje se kliže kao da ste na ledu, a vidljivost je sve manja, spušta se noć i kiša neumoljivo pada. Iako sam u sredini grupe, polako me obuzima osjećaj nemoći i čini mi se da sam sama u ovoj kišnoj noći , mokra i blatnjava. Zašto je baš morala padati kiša? A onda pomislim da iza mene ima još planinara kojima je i teže i počnem se moliti Bogu i Majci Božjoj da se brinu za sve nas na ovom putu.

U jednom odbljesku munje ugledam kuću i pomislim da sam blizu, no onda opet nastane mrak i više ne vidim ništa osim puteljka ispred sebe, ali sad bar postoji nada. Još malo i čujem ispred sebe Ružicu kako pita «Kako se zove taj dom»? Na Škrškom jezeru kažem, a ona odgovara «Onda je to taj put». Sreća je da su markacije dobre. Idem dalje prateći markacije, ne obazirući se na kišu (više se ne mogu smočiti kad sam već sva mokra) i u tami ugledam svjetla baterijskih lampi, a onda shvatim da to naši, koji su već stigli, pokazuju put nama koji dolazimo. Uskoro, sam pod krovom , nakon 12 satnog pješačenja. Dom, bolje reći sklonište, je puno planinara, ali ne marim puno za to, već će nekakoproći noć. Sretna sam da sam na suhom i sigurnom, ali brinem se i molim za one koji su još uvijek na putu u mračnoj i kišnoj noći. Gotovo dva sata nakon mog dolaska stižu i posljednji iz grupe, mokri i umorni. Oko 23 sata, svi smo pod krovom, živi i zdravi. Hvala ti Bože, sad mogu odahnuti. Smjestili smo se kako smo znali i mogli u ovom skučenom prostoru i tako dočekali jutro.

Jutro je osvanulo bez kiše, iako još ima magle izgledno je da će dan biti bolji od jučerašnjeg.

Obzirom da su ljudi umorni i iscrpljeni vodiči mijenjaju prvobitni plan i odustaju od uspona na Prutaš (Škrčko jezero leži u podnožju Prutaša), te se najlakšim putem preko Škrškog ždrila (2351 m n/m) spuštamo u Dobri Do, mjesto gdje nas čeka autobus. Krećući se od doma prema Škrškom ždrilu mi se ponovno penjemo po travnatom terenu do prijevoja na 2351 m, a ja imam osjećaj da sam u nekoj preriji. Teško je opisati sve ono što vidim, vrhovi za koje vam se čini da dodiruju nebo (Durmitor ima 48 vrhova viših od 2000 m), neobično slikovite planine od tankih okomitih naslaga krednog fliša , grebeni složeni u obliku pojaseva od slojevitih fliševa s terasama obraslim travom. Veličanstvene slike. Nakon, otprilike 3 sata hoda stižemo u Dobri Do (1742 m n/m). U iščekivanju autobusa, koji se polako približava po bijeloj makadamskoj cesti, koja vijuga kroz nepregledne, travom obrasle padine, kratko smo predahnuli.Za nekoliko minuta autobus se zaustavlja, nastaje žamor i svi su brzo u svojim stolicama, te krećemo prema Žabljaku preko prijevoja (1902 m n/m), a onda cesta vodi uz Valovito jezero, jezero zvano Suha Lokva i Pošćensko jezero. Svi predjeli Durmitora kroz koje prolazimo ostavljaju na mene snažan dojam. To su nezaboravne slike prirodnih ljepota.

Kratko se zadržavamo u Žabljaku, opraštamo se s našim vodičima s Durmitora, Bobanom i Vujicom, a zatim produžavamo naš put prema Kolašinu. Zaustavljamo se u Đurđevića Tari da bi obišli most na Tari koji je izuzetan tehnički spomenik. Most je sagrađen 1940. godine, oštećen je u ratu 1942., a nakon rata obnovljen. Njegova duljina je 365 m, visina 168 do 172 m, ima pet lukova od kojih je središnji raspona 116 m. Pogled s mosta na kristalno čistu rijeku i na visoke kamene litice kanjona nezaboravan je. Na najdubljem mjestu kanjona kamene litice nad rijekom visoke su do 1300 m. Kako bi još malo uživali sjeli smo u restoran na kavu, odmah pored mosta s pogledom na njegove elegantne lukove. Kiša, naš stalni suputnik ponovno je tu pa trčeći upadamo u autobus, idemo dalje cestom Mojkovac – Kolašin (sportski centar Bjelasica) gdje nas čeka naš domaćin gosp. Darko iz agencije Vila Jelka. Prekrcavamo stvari u džipove i vozimo se (jedna grupa ide pješice) do katuna Vranjak.Naš domaćin priča o mogućnostima i oblicima turizma na Bjelasici kao i o svemu što nas očekuje ova dva dana boravka u katunima. Šumska cesta, nigdje putokaza, osjećam se kao na safariju.

Odjedanput pred nama se ukaže zaravan na kojoj se unutar drvene ograde nalazi dvadesetak malih kućica – katuna (katun je naziv za pastirsku kućicu), gospodarska zgrada s popratnim objektima, nadstrešnica za zajedničko objedovanje i druga za sjedenje uz ognjište. Pomalo sam iznenađena, nisam to baš tako očekivala, ali prizor je lijep. Uz lavež pasa i veselje malog dječaka Boška, dobrodošlicu su nam poželjeli domaćini, nazdravivši rakijom. Smjestili smo se, po dvoje, u svaki katun, a zatim da prikratimo vrijeme do večere sjeli pored ognjišta. Uskoro nas ljubazna domaćica zove na večeru. Super, za večeru je janjeća čorba, a to nam svima dobro dođe. Nakon čorbe poslužen je pečeni krumpir u ljusci s kajmakom i lisnatim sirom, te kiselo mlijeko. Kiša ne pada, ali je hladno, pa neki odmah odlaze na spavanje, a neki se još malo vraćaju ognjištu sjedeći i čavrljajući uz vatru.

Dobro sam spavala, u tom malom katunu, ali jutro je maglovito i sipi sitna kišica. Neda mi se izići iz toplog ležaja, a i Darinka je budna pa čavrljamo do doručka. Nekako su se oblaci malo razišli, pa se i društvo izvuklo iz katuna na doručak. Ovaj doručak je bogat kalorijama , proja i kajmak sa karlica, kačamak, cicvara, lisnati sir i kajmak, neće biti baš lako potrošiti toliku energiju.

Što ćemo danas? Došao je vodič za uspon na Crnu glavu (2137m n/m), ali savjetuje da se ne ide obzirom na vrijeme. Jedna manja grupa ipak želi ići pa s vodičem odlaze prema Zekovoj glavi (2117 m n/m) koja je udaljena oko 1 sat, a ako im vrijeme dopusti produžit će dalje prema Crnoj glavi, a ostali kud koji mili moji. Krajolik je kao iz bajke s vidikovcima s kojih se otvaraju prekrasni pogledi na šume, na vrhove planina i na Biogradsko jezero. Nas četiri, Nevija, Iva Josipa i ja krenule smo planinskom cestomkoja vodi premaCrnoj glavi, časteći se zrelim plodovima borovnica kojima su potpuno obrasle padine. Vrijeme se popravlja pa mi idemo dalje. Na jednom brežuljku ugledamo dvije starice kako sjede, priđemo im i pitamo za put na Crnu glavu, a one nas upozore da ne idemo dalje jer nije vrijeme za uspon i pozovu nas na kavu u svoj katun. Malo smo s njima popričale o njihovom životu u planini, a zatim se vratile do našeg smještaja uživajući i fotografirajući. Razvedrilo se pa idemo opet u šetnju oko katuna , usput beremo šumske jagode. Kako su samo mirisne i slasne. U društvu vrijeme uvijek brzo prolazi pa tako i sad, začas je vrijeme večere. Večeras je janjetina na pari, krumpir, salata, sir, kajmak i cicvara, zaista bogata večera. Svi slasno jedu, bit će da im godi ovaj planinski zrak.Jutro je, a ne pada kiša, kako je čovjeku malo potrebno da bude sretan. Spremamo svoje stvari, a onda na doručak. Sve miriše na još tople uštipke koje je vrijedna domaćica ispekla za doručak. Uz njih je poslužila domaći med i pekmez od šljiva. Nakon doručka opraštamo se od naših domaćina i spuštamo do sportskog centra Bjelasica gdje nas čeka autobus. Putovanje nastavljamo dolinom rijeke Morače. Prizori su čudesni,u dubini kanjona kristalno bistra rijeka, a cesta svaki čas nestaje ulazeći iz tunela u tunel. S jedne strane provalija, a s druge svod litica.

Zaustavljamo se kod srednjovjekovnog manastira Morača. Razgledavanje i kratak osvrt na povijest i značaj manastira, a potom nastavak puta vožnja dolinom Zete kroz Podgoricu te dolazak na Skadarsko jezero, nacionalni park i najveći rezervat ptica u Europi. Predivne pejzaže Skadarskog jezera promatrali smo s ceste kojom smo se spuštali u Rijeku Crnojevića. Rijeka Crnojevića je mali gradić na obali Skadarskog jezera u kojem se nalazi lijepi kameni trolučni most, a nasuprot njemu su dva ostrvca s manastirima iz XV. i XVI. stoljeća. Iako, ima dosta razrušenih građevina vidi se da je to nekada bio lijepi gradić.

Nakon odmora i ručka odlazimo put Cetinja. Na Cetinje dolazimo oko 17 sati. Kasno je za posjet muzejima jer su zatvoreni, obavještava nas vodič koji nas je tamo dočekao, gosp. Jovica, on će ova dva dana biti s nama, pa obilazak muzeja moramo ostaviti za slijedeći dan, a danas idemo na večeru u Njeguše, rodno mjesto Petra II Petrovića Njegoša. Autobus iz Cetinja polako vozi serpentinastom cestom, prema Njegušima. Zastajemo na prijevoju (1600m n/m) s kojeg se za vidna vremena vidi more, na lijevo se vidi mauzolej, a ispred je selo Njeguši. Prolazimo kroz selo pored rodne kuće Njegoševe (zatvorena je) i odlazimo do vidikovca Krstac (911 m n/m). S ovog vidikovca puca prekrasan pogled na Bokokotorski zaliv, Kotor, na Gospu od Škrpjela, Risanski zaliv, poluotok Lušticu, Tivatski zaliv, a daleko naprijed vidi se Orjen. Uz ovaj vidikovac prolazi i stari karavanski put kojim su crnogorci iznijeli biljar iz Kotora u Njeguše. Vrijeme je za večeru pa se vraćamo do najstarije crnogorske kafane (obiteljska kafana -126 god. stara) «Kod Pera na Bukovicu» gdje nas dočekuju s rakijom, njeguškim pršutom i sirom. Večera, a onda pjesma, pa na spavanje u Cetinje.

Dok se vozimo autobusom kroz grad, vidim dosta lijepih građevine u Cetinju i živopisnu arhitekturu različitih stilova koja svjedoči da je Cetinje nekada bilo prijestolnica Crne Gore (12 ambasada je bilo na Cetinju za vrijeme vladavine Kralja Nikole).

Nakon doručka obilazimo najprije Dvor Kralja Nikole i kraljice Milene. Mladi kustos pričajući vrlo koncizno i zanimljivo, vodi nas kroz Dvor koji odiše nekom prisnošću i imam osjećaj kao da se tu još živi.Nakon prostora u kojem su izložena Kraljeva odlikovanja, oružje i uniforme redaju se : Indonežanska soba s namještajem od ružina drveta izrađenog u obliku čipke, venecijanski salon, dvorska trpezarija, na čijem se zidu nalazi prekrasna slika Vlahe Bukovca «Guslar», porodična blagovaonica, prijemni salon (crveni), diplomatski salon (plavi), prijemni salon kraljice Milene (žuti), spavaće sobe princeza Vjere i Ksenije itd. Namještaj, slike i pokućstvo su vrlo dojmljivi, izrađeni rukom vrhunskih majstora. Tu su i mnogi unikatni pokloni stranih vladara kraljevskoj obitelji. Napuštamo dvor Kralja Nikole i prelazimo u Njegošev muzej «Biljardu» koji se nalazi na istom trgu. Biljarda je sagrađena 1838. godine, a 1840. Njegoš je donio Biljar iz Beča po čemu je Biljarda i dobila ime. Tu su smješteni topovi sa Žabljaka (Zelenko i Krnjo), zbirka oružja koju je Tito 1951. god. poklonio Biljardi, zatim Njegoševa fotelja u kojoj su ga Crnogorci donijeli s Kotora u Cetinje nakon povratka s liječenja u Italiji, knjižnica u kojoj se čuva rukopis «Gorskog vijenca» kao i mnogi povjesni dokumenti, pa i «Provodno pismo» (pasoš) koji je Njegoš štampao. Ovdje se nalaze i slike čija je tematika prizori iz Gorskog vijenca(naslikao ih je crnogorski slikar Pero Poček). Uz samu Biljardu nalazi se zgrada u kojoj je smještena reljefna karta Crne Gore. Napravljena je u tehnici maltera 1916. god. što je bio veliki pothvat za to vrijeme, a napravili su je austrougarski oficiri kartografi (100 kartografa radilo je na terenu). To je učinjeno iz strateških razloga, a i da bi pokazali stupanj civilizacije. Ovaj reljef je nešto jedinstveno, to nisam do sada nigdje vidjela.

Odlazimo dalje u Umjetnički muzej. To je nacionalna galerija sa preko 3000 eksponata likovnih umjetnika iz Crne Gore i drugih država bivše Jugoslavije. Od meni pozantih imena uočavam slike Vlahe Bukovca, Celestina Medovića, Otona Glihe, Hedgedušića, Lipovca i dr., zatim dolaze ikone. Najpoznatija je ikona koja je dobila ime po brdu Filerom koje se nalazi na Rodosu (onaj koji voli samoću). Smatra se da je nastala u 9. stoljeću. Prvo se nalazi u Jeruzalemu kasnije je prenesena na Maltu, a onda na dvor Romanovih gdje je dobila zlatni okvir i ukrase s rubinima i dijamantima, kasnije na dvor Karađorđevića, a početkom II. svjetskog rata donesena je u manastir OSTRO, od 2002. godine zvanično je izložena u Muzeju umjetnosti. Napuštamo Muzej umjetnosti i odlazimo u Muzej istorije , u kojem su tematski povezana sva doba od kamenog do danas. Ovdje izdvajam samo zbirku trofejnih zastava koje predstavljaju jedinstvenu kolekciju te vrste u svijetu. Kao raritet (ratni trofej) izložena je Zastava na kojoj ima 396 rupa od pušaka, a zaplijenjena je u bitci na Vučjem dolu.

O burnoj prošlosti Crne Gore govore danas brojni kulturno povijesni spomenici: Vlaška crkva (1450. god.), najstarija cetinjska građevina čija je ograda izrađena od cijevi pušaka zaplijenjenih u bitkama s Turcima: Manastir s eksponatima od neprocjenjive vrijednosti itd. Nakon obilaska svih ovih muzeja može se reći da je Cetinje grad muzej.

A sad idemo na Lovćen. Pitam se što smo to zgriješili da nas stalno prati loše vrijeme. Ništa se ne vidi od oblaka i kiše, ali kad smo tu moramo otići posjetiti Njegošev Mauzolej podignut na samom Jezerskom vrhu (1657 m n/m), mjestu koje je ovaj istaknuti pjesnik i mislilac još za života izabrao za vječni počinak. Monumentalno zdanje. Sa visine od 1560 m, gdje je izgrađen parking i restoran, polazi se stepenicama(461 stepenica , ukupno 100m visina) do ulaza u mauzolej gdje se nalaze dvije skulpture koje predstavljaju vječitu stražu (majka i sestra) i svaka je teška po 7,5 tona. Sam spomenik, Njegoš u fotelji s orlom iznad glave izrađen je u crnom granitu i težak je 28 tona. Unutrašnjost kupole mauzoleja prekrivena je sa 220.000 zlatnih pločica (120m²). Fotografirali smo se u Mauzoleju poslušali kratak osvrt kustosa i nazad.

Kiša neumoljivo pada pa nema smisla ići prema vidikovcu. Vraćamo se u autobus i krećemo prema Cetinju. Noćas ćemo ostati u hotelu na Cetinju jer po ovakvu vremenu ne možemo u kamp kako je bilo predviđeno planom.

Jutro je nešto vedrije, možda nam se posreći, pa nakon doručka krećemo prema kampu u Bečićima. Evo konačno sunca. Stigli smo u kamp, postavili šatore i slobodno vrijeme iskoristili za kupanje i ručak u jednom od restorana na plaži. U 18 sati odlazimo na brod kojim ćemo ploviti do Sv. Stefana i usput vidjeti kraljevsku plažu i Budvu s mora. Nakon povratka prošetali smo od Bečića do Budve, šetnicom uz more. Obišli smo djelomično stari grad i stigli  do citadele. Nismo ništa fotografirali jer je noć pa se vraćamo u kamp. Sutra je slobodan dan pa ćemo sve na miru pogledati.

Prvi put u životu spavam u šatoru, ni Darinka, ni ja ne možemo zaspati , vrtimo se ko ribe u malo vode. Ostavile smo otvoren krov, da imamo zraka, kad odjednom poče kiša. Brzo se ustanem, zatvorim šator, i vratim unutra. Nažalost , kiša pada sve jače. Jutro je i čujem gospođu Vikicu kako razgovara s Borisom da nema smisla ostati više jer je sve mokro, te da se spremamo za povratak kući. Kiša je malo prestala, svi su se izvukli iz šatora , pokupili svoje stvari, skupili onako mokre šatore i u autobus. Više ne pada, pa idemo prema Kotoru, veselim se obići ćemo bar Kotor, ali moje veselje je kratkog daha. Prometna gužva na cesti i nije moguće u Kotor. Vraćamo se i vozač se nekako progura brzo na trajekt za Herceg Novi. U Herceg Novom stajemo. Obišli smo nakratko stari grad Herceg Novi, popili kavu na glavnomtrgu i nazad u autobus. Uskoro smo na granici i evo nas u Hrvatskoj. Vozeći se uz more pogled se zaustavlja na panorami Dubrovnika, i velikih plovećih hotela usidreni u luci. Put nas vodi dalje prema Metkoviću gdje ćemo ući u Hercegovinu. Ali u Metkoviću, prije granice, čeka nas iznenađenje. Irena, mlada djevojka iz društva rodom je iz Metkovića, a uskoro ima rođendan pa je odlučila počastiti društvo specijalitetima svog kraja. Naime, njeni roditelji sačekali su nas u Metkoviću i donijeli pršut, sir, kruh, kolače, grožđe i vino tako da se počastio cijeli autobus planinara.

Uz normalne formalnosti prelazimo granicu i evo nas u Hercegovini. Ovo je moj rodni kraj i ovdje napuštam autobus i društvo, želim još obići svoje. Pozdravljam sve i želim im sretan put. Autobus nastavlja dalje prema Mostaru, gradu moje mladosti, tu će obići stari dio grada i malo se odmoriti a zatim krenuti prema Jablanici, D. Vakufu, Banjaluci, Okučanima i Zagrebu.

Eto tako sam ja doživjela putovanje u Crnu Goru.