Putovanje na Vlašić i šire..........

Bliži se ponoć, i svi smo već tu. Izgleda da nas planinare ništa ne može omesti, ni kiša , ni zatvoreni Zeleni val, ni noćni tramvaji. Stigao je i autobus. Ukrcavamo se , i krećemo na put , ostavljajući za sobom svjetla grada. Naplatne kućice, ulaz na autocestu Ivanja Rijeka -Slavonski Brod, i vozač svjetlo u autobusu gasi, pa uz ugodnu vožnju i tihu muziku, ljudi se uljuljkuju u san.
Stižemo na granični prijelaz i uz uobičajene formalnosti, brzo prelazimo u Bosnu. Na granici susrećemo planinare iz PD Vitez (pun autobus) , koji su krenuli za Zagreb, prilika je to za kratak pozdrav. Nastavljamo put, svojom planiranom rutom, Derveta, Žepče, Zenica , i tako sve do Viteza. U autobusu svatko ima dovoljno mjesta , pa društvo nastavlja započeti san.
Rijetko zaspem na putu, ali zaspala sam i ja. Probudim se i vidim svanulo je, pogledam na sat točno je 5 i 30. Kroz prozor vidim široko, a nekako plitko korito rijeke po kojem gacaju neke dugonoge ptice (čaplje), a uz kraj ribiči čekaju da riba zagrize. Pitam se gdje smo? Vidim putokaz i postaje mi jasno , prošli smo Zenicu i upravo s glavne ceste skrećemo za Travnik. U taj čas, sunce se rađa iza planine i obasjava prelijepi krajolik .Vozimo se uz rijeku Lašvu i uskoro stižemo u Vitez.
(Vitez je smješten u središnjem dijelu doline rijeke Lašve koja se proteže od jugoistočnih padina planine Vlašić do Busovače).
Šest je sati, i svi su za prvu jutarnju kavu, a gdje nego na kolodvoru, jer je sve drugo zatvoreno. Jutro je sunčano i dovoljno toplo, tako da smo ispijanje kave upriličili vani. I dok smo pijuckali čarobni napitak, iz pekarne u blizini , širi se miris svježeg peciva i bureka, naravno tome se ne može odoliti, pa smo isprobali i te delicije.
Kod benzinske pumpe „Jerry“ susret s članom PD Vitez, Gosp. Nikom Dominikovićem, našim vodičem po Vlašiću, i polazak do mjesta Galica odakle započinjemo uspon. Uz put , su nam se pridružila još dvojica planinara, Anto Rajić i Matija Petrušić koji će dan provesti s nama i pokazati nam dio planine Vlašić.
Vozimo se cestom koja vijuga kroz , prekrasne, zelene, suncem obasjane, padine Vlašića.

Stigosmo na odredište odakle započinje uspon, a što drugo nego ruksake na leđa i put pod noge. Pred nama je prostrana visoravan (1400m), s koje se uzdižu mnogobrojni vrhovi. Livade prošarane raznobojnim cvijećem, tu i tamo po koje drvo, tek da vizura bude još ljepša.
Nakon cca sat vremena stigli smo u Planinarski dom Devečani (1763m) izgrađen 1932 god. Saznajemo, da je to prva planinarska kuća otvorena na Vlašiću. Kratak predah i nastavljamo put.

Odjedanput se stvori sivobijeli putujući oblak odnekud iz doline i svi gledamo hoće li ga odnijeti vjetar ili će nam pripriječiti put. Srećom, oblak odlazi u drugom smjeru, a mi nastavljamo svoj hod po prekrasnom tepihu satkanom od zelene trave išarane cvjećem svih boja. Neobično veliko bogatstvo flore, zadivljuje sve i svi fotoaparati su škljocaju, svako želi za sebe ovjekovičiti dio viđenog.

Hodamo tako prostranom visoravni sa povremenim stankama, za predah i opskrbu vodom.
S lijeve strane uzdiže se vrh Opaljenik (1943m) kojim dominira RTV toranj. To je jedan od 15 najviših vrhova u Bosni i Hercegovini. Naši vodiči pričaju o Vlašiću, o životu stočara iz podvlašićkih sela, o nadasve poznatom „vlašićkom siru“ i o svemu što zanima nas planinare.
Sunce sve jače pokazuje svoju moć, pa iako slabašan, vjetrić mu se suprostavlja osiguravajući nama ugodniji put.

U podnožju Vlaške Gromile (1919 m) stado ovaca pase pod budnim okom pastira koji sjedi na obližnjem vrhu, a ovce u stopu prate dva velika bijela psa tornjaka.
Na vrhu Vlaške Gromile, još jedna stanka za odmor, treba nešto i pojesti. Naši vodiči nude nas specijalitetom ovog kraja „Vlašićkim sirom“. Nakon odmora i okrijepe , idemo dalje, uz put svraćamo kod jedne obitelji stočara i opskrbljujemo se vlašićkim sirom. Pozdravljamo domaćine i nastavljamo put prema mjestu Radonjić, gdje se nalazi samostan i crkva sv. Franje Asiškog-Guča Gora.
(Crkva u Gučoj Gori građena je od 1856 do 1857, a Samostan je građen od 1857 do 1859, i nakon izgradnje bila je to najveća zgrada u Bosni, a isticala se svojom ljepotom: dvokatna bijela zgrada s trijemom s 58 kamenih stupova bila je za ono vrijeme nešto uistinu veličanstveno)
Dočekao nas je Gvardijan samostana , otvorio nam crkvu i ukratko ispričao povijest crkve i samostana. Iako su još vidljivi tragovi rata, (prema pričanju naših vodića, ova crkva je opustošena, odneseno je sve što se moglo odnijeti, knjižnica, umjetnine , uništene su orgulje i sav crkveni inventar) crkva i samostan ponovo se obnavljaju, a franjevci koji ovdje žive neumorno rade da crkva i samostan ponovo ožive.

Kip sv. Franje Asiškog u dvorištu samostana	Samostan u Guča Gori	Unutrašnjost crkve

Darko, naš vozač, čeka nas ovdje da nas preveze do Planinarskog doma u mjestu Zaselje (865 m).
Smiraj je dana, i naše današnje pješačenje je završeno. U domu nas dočekuju ljubazni domaćini, obitelj Filipović. Najprije smještaj u sobe, a onda „sve po redu“ kako se to kaže u Bosni i Hercegovini, kava, rakija i večera. Pa iako je iza nas neprospavana noć i cjelodnevno pješačenje po Vlašiću nekako su ljudi opušteni i veseli, oduševljeni gostoprimstvom ovih ljudi široke bosanske duše i svim viđenim. Svježi zrak s mirisom procvjetale lipe i krijesnice ispraćaju nas na počinak.

Planinarski dom u Zaselju

Sinoć je Tomislav rekao: „Ustajanje u 7, a polazak u 8 i 30“, ali ustajanje je počelo već u 5 sati. Ljubica je skuhala prvu jutarnju kavu i iznijela na stol u dvorištu i društvo se začas priključilo.




Danas imamo turističku obilazak Travnika , posjet Tvrđavi, zatim Šarena džamija, kuća Ive Andrića i na kraju Plave vode. (Travnik je glavni grad Srednjobosanskog kantona. Sam Grad trenutno ima oko 27.000 stanovnika, a sa okolnim stanovništvom oko 70.000. Poznat je po tome, što je bio prijestolnica osmanskih vezira od 1686 . do 1850 . godine, pa i njegovo kulturno nasljeđe datira iz tog perioda). Autobus se zaustavlja kod hotela „Lipa“, kasnije smo saznali da se kod hotela nalazi kuća koja je izgrađena za vezira (Sultanov namjesnik), a u blizini su i dva groba (Turbe). Preko puta hotela nalazi veliko novo groblje .

Tvrđava	Šarena džamija	Turbe

Ovdje počinje naša šetnja gradom. Sve je tu nekako blizu. Na Tvrđavi mlada kustosica s puno entuzijazma priča nam o gradu, njegovim znamenitostima, (u gradu je 17 džamija , dvije sahat kule itd.), njegovoj povijesti (Travnik je 150 godina bio glavni grad Bosne gdje se u 90 mandata izmijenilo 77 sultanovih namjesnika ili vezira od kojih su petorica zauvijek ostala u svojim turbetima u Travniku), o Gornjoj i Donjoj čaršiji, o rijeci o nastojanjima da se tvrđava obnovi do kraja, provodi nas kroz muzej , zahvaljujemo joj na trudu, pozdravljamo je, i time završava naš posjet Tvrđavi.
S Tvrđave pogledom možete obuhvatiti cijeli grad slika je impresivna, ali ja ću umjesto svog opisa citirati nekoliko rečenica iz „Travničke hronike“ Ive Andrića:
“….. Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi. Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije. ……..“.

Spuštamo se u grad, do Šarene džamije, tu nas ljubazno dočekuje Imam koji nas uvodi u džamiju i uz osnovne informacije, daje odgovore na neka naša pitanja. (Ovu džamiju narod je prozvao šarenom upravo zbog šarenila ukrasa po zidovima, inače još jedna njena posebnost je minaret koji je sagrađen s desne strane.)
Posjetili smo i Rodnu kuću Ive Andrića , koja se nalazi nedaleko od ove džamije. Pa iako je nedjelja, imali smo sreću da su svugdje ljudi bili ljubazni i otvorili nam vrata. Kroz rodnu kuću Ive Andrića proveo nas je kustos te vrlo jasno i koncizno izložio sve vezano za Andrića, njegov život i djelo.
Naš program približava se kraju, idemo na Plave vode, ( na tom mjestu počinje i završava radnja Andrićeve“Travničke hronike“, a tu je i princ Rudolf prije tragedije u Majerlinug popio kahvu koju je platio dukatom).
Buk vode i svježina s rijeke Šumeća , kao i pastrve u kristalno čistoj vodi, stvaraju takav ugođaj , da vjerujem u ono što kažu da je to najljepše mjesto u Travniku. Ovdje ručamo, bosanske specijalitete, a zatim neizostavno na kavu u „Lutvinu kahvu“.

Rodna kuća Ive Andrića	Plave vode	Kava u "Lutvinoj kahvi"

Vrijeme je za povratak, autobus nas čeka , zauzimamo svoja mjesta i puni dojmova vraćamo se u Zagreb, ali sada drugom rutom, dolinom Vrbasa kako bismo još malo uživali u lijepim slikama prirode, i gradova Vakuf, Jajce, Banja Luka. Kao i obično, bilo nam je lijepo, pa do nekog slijedećeg putovanja.

Snimili: Tomislav Muhić, Katica Šimić
Napisala: Katica Šimić