Premužićevom stazom po Velebitu

Kad sam razmišljala kako početi pisati ovaj tekst činilo mi se da bi u uvodu svakako trebalo nešto reći o Velebitu. Ali što? Pisano je toliko da je teško napisati nešto novo. Opjevan je u mnogim narodnim pjesmama, trajna je inspiracija pjesnika i pisaca, izazov i dugi niz godina, omiljeno odredište planinara.
Odlučila sam stoga ponuditi Vam ovdje, samo nekoliko rečenica sa internet stranice ličko-senjske županije, a sve ostalo potražit ćete sami.

„......Hrvatska kultna planina, njezina sveta gora, je Velebit. Među njegovim je vrhovima boravište dobrog duha u Hrvata - Vile Velebita. Iako po visini zaostaje za Dinarom, Kamešnicom i Biokovom, ta planina ima središnje mjesto u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda. Ona je sastavni dio nacionalnog identiteta, simbol Hrvatske i jedan od elemenata njezine prepoznatljivosti u svjetskoj zajednici......“

Iako planinarim već dulje vrijeme , i bila sam na dosta destinacija po Velebitu , uvjek uživam u razgovoru , s bilo kim od hrvatskih planinara, istinskih zaljubljenika u ovu planinu, koji sa neizrecivo puno ljubavi pričaju: o vrhovima, brdskim livadama, kukovima, dabrima, dulibama, šumama , stijenama, špiljama i neizostavno „Premužićki“.

To je planinarska staza duljine 57 km, izgrađena za samo tri godine (1930 do 1933) i predstavlja biser graditeljstva pješačkih putova u Hrvatskoj, a nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, znamenitom graditelju putova i staza po Velebitu. Dio staze od Zavižana do Alana (22 km) prolazi kroz Nacionalni park „Sjeverni Velebit“ i uređen je kao poučna staza, a od prijevoja Veliki Alan do Oštarijskih vrata (35 km) staza prolazi kroz park prirode „Velebit“.

Dijelove ove staze prolazila sam u nekoliko navrata, ali nikada nisam imala priliku proći je u cjelosti, zato je stalno u meni tinjala želja, da prvom prilikom to i učinim.
Srećom, u svojoj želji nisam ostala sama pa se skupilo društvo (sedmoro nas) i krenulo na četverodnevno putovanje, svi sa istim ciljem proći vrletima Velebita po Premužićevoj stazi.

1. dan: 31.07./03.08.2008. Velebit

Srijeda je, i uobičajeno toplo zagrebačko jutro. Tramvaji su poluprazni, jer mnogi su već na godišnjem odmoru, a i školski je raspust, pa nije problem ući u tramvaj s velikim ruksakom na leđima. Svatko iz svog smjera , točno po dogovoru, stigosmo na autobusni kolodvor u 7.30. Gledam te ogromne ruksake, na koje su još prikvačene, prostirke, vreće za spavaje , štapovi i mislim 'ko će to nositi sve na leđima, slijedećih dana po Velebitu, eh kad bi mogli unajmiti „Šerpe“. Autobus za Senj polazi u 8.00, silazimo na peron, ostavljamo ruksake u bunker, zauzimamo svoja mjesta i tako započinje naše putovanje.
Brzo smo stigli u Senj (10.30), raspitali se za vožnju do Oltara (minibus za Krasno polazi u 14. 15), kupili karte, odložili ruksake u garderobu, a zatim popili kavicu na trgu, pa do plaže na kupanje. Nakon kupanja obišli smo park u kojem su biste poznatih Senjana, i tako dočekali vrijeme polaska minibusa.
Vozač je iznenađen, jer uz nas sedmoro, našlo se tu još pet mladića iz Češke koji takođe idu na Velebit, pa s tolikim stvarima jedva stadosmo u minibus. Nakon otprilike 50 minuta vožnje zavojitom cestom koja od mora vodi prema Krasnu , stižemo do Oltara. Gotovo je s vožnjom, uprtismo svoje ruksake na leđa i put pod noge. Pakleno je vruće, idemo još malo predahnuti u hladu na obližnjoj livadi prije uspona. Od Oltara vodi asfaltna cesta prema Zavižanu , ali nakon nekih petnaestak minuta hoda, mi skrećemo na planinarsku stazu, koja prolazi kroz dijelove planine obrasle šumom da bi povremeno izbila na planinske livade , i opet zaronila u šumu i tako sve do Planinarskog doma na Zavižanu. Zahvalni smo šumi koja nam daje svježinu, a sjenama stabala štiti nas od sunca, te nam olakšava uspon. Usput se osvježavamo malinama i jagodama, po koji put se kratko i odmorimo tek toliko da predahnu naša utrnula ramena. Oko 19.00 sati prolazimo kroz „Vrata“, kratak predah za fotografiranje, još malo i stižemo u Planinarski dom na Zavižanu, točno u 19.20 sati.

"Zavižanska Vrata"	Pogled s Vučjaka u zalazak sunca	Ispred doma na Zavižanu

Smještaj je već ranije dogovoren, odlažemo teške ruksake, a onda pivica za osvježenje. Kakvo olakšanje. Vrijeme je zalaska sunca, tu sliku nikako ne smijemo propustiti, uspinjemo se brzo na Vučjak (10 min iznad doma) i promatramo sunce koje se svojim posljednjim odsjajem kupa u moru. Vidljivost je dobra , pa nakon Vučjaka idemo i na Zavižansku kosu baciti još koji pogled na otoke razasute u moru podno Velebita, Rab, Goli otok, Grgur, Krk, Cres, Lošinj, i na vrhove Bojinac, Veliki Zavižan, Gromovača, prepoznajemo ih i divimo se ljepoti koju je stvorila priroda. Počela je puhati bura, spuštamo se i vraćamo u dom najprije večera , pa na zasluženi odmor.

2. dan: 1.08./03.08.2008. Velebit

Rano smo ustali, ali prije nas, ustao je gosp. Ante Vukušić, motritelj meteorološke postaje Zavižan, i skuhao nam pravi planinski čaj i kavu, pa uz poneki lagani jutarnji zalogaj , (svako po svom izboru), spremi smo za pokret, još kad bi netko ponio ruksake umjesto nas.
Sedam je sati, sunce polako potiskuje jutarnju maglu, otvarajući velebitske vrhove. Evo nas na početku Premužićeve staze. Krećemo, pred nama je cjelodnevno pješačenje. Ostavljamo za sobom Planinarski dom podno Vučjaka, a staza nas vodi kroz Rožanske kukove prema Alanu.

Koja ljepota, prekrasne kamene formacije, svih nijansi sive boje , išarane grižinama (žlijebovi) kao da su ih isklesali najbolji klesari, stabla na kamenim blokovima, cvjeće u pukotinama stijena, i staza koju su sagradili ljudi u ovako teško prohodnom terenu veličanstvene su slike, za koje mi nedostaju riječi.
Pokušavam barem dio viđenog fotografirati, iako sam svjesna nemogućnosti pokazati ono što vidim , ono što je priroda stvorila.Zastajem na mjestu odakle se pruža pogled na Mali Rajinac, Veliki Rajinac, Lomsku Dulibu , Hajdučke kukove , Rožanske Kukove, prekrasno, to je sve što mogu reći.
U 9.00 stigli smo do Rossijeve kolibe, koja se nalazi u podnožju Pasarićeva kuka, tu se odmaramo oko pola sata, a potom nastavljamo stazom prema Alanu, zastajkujući povremeno da bi uživali u prelijepim slikama krajolika, koje nam se stalno otvaraju kao najljepša, slikovnica.

U Planinarski dom na Alanu stigli smo u 12.30. Prošli smo već 22 km staze i vrijeme je za odmor. Ovdje se moramo opskrbiti vodom, što će biti dodatni teret na našim već pomalo umornim leđima, te će nam odmor svakao dobro doći. Obzirom da poštujemo satnicu, Josipa predlaže malo dulji odmor, kako bismo skinuli gojzerice i odmorili noge , te na miru ručali.

Planinarski dom na Alanu	Udoline	Detalj staze

Danas, moramo proći još dobar dio puta, pa u 14.00 sati krećemo dalje. Ovdje završava sjeverni Velebit i počinje područje srednjeg Velebita. Iza nas su ostali Rožanski kukovi i sada staza prolazi kroz dio Velebit okrenut moru (pogled na otok Pag), pa iako se smjenjuju šumoviti dijelovi i brisani prostori obrasli niskim raslinjem i travom , pojavljuju se i udoline ispunjene različitim vrstama bilja koje svojim bojama stvara prekrasan kolorit.
Nakon sat vremena hoda od Alana, odnekud se pojavi kišni oblak praćen grmljavinom i sjevanjem munja, stao je baš na našem putu i kao da se ljuti na nas, ne namjerava se skloniti, čeka nas, odlučio je danas svu količinu kiše isuti baš na nas.
Ne možemo ga zaobići, vidimo da nam nikakva zaštita neće pomoći, saginjemo glave i idemo mu u susret, a on onako moćan, dočeka nas, najprije sa rijetkim, ali krupnim kapima kiše. Pružamo korak, no ne možemo pobjeći, ni rijetka šuma nije nam nikakav zaklon, što mi više žurimo, kiša sve jače lije po nama. Pitam se, pa koliko nas misli prati, zar nije dosta , mokri smo do kože, a tek voda u cipelama, šljap, šljap i tako više od sat vremena. Stara je izreka „Poslije kiše dolazi sunce“ i zaista pojavi se sunce, bar nam je toplo, ovako mokri ne možemo ništa, nemamo se gdje presvući niti osušiti , preostaje nam jedino požuriti tako da prije noći stignemo do skloništa na Ograđenici. Slijedimo putokaz i nakon dvadesetak minuta uspona kroz šumu, izbijamo na čistinu točno u 18.00 sati, a pred nama se ukazuje Ograđenica, i kontejner PD Đuro Đaković , smješten na 1400m nadmorske visine, na mjestu tik uz ruševine kuće koja je nekada bila škola narodnog zdravlja“Andrija Štampar“.To je naše zadnje današnje odredište i ovdje ćemo i prenoćiti.

Sklonište na Ograđenici	Pogled s Ograđenice u predvečerje	Jutro na Ograđenici

Još ima dosta sunca, pa brzo skidamo i rasprostiremo mokru odjeću i cipele kako bi se bar malo prosušile. Svi smo u suhom. Sklonište, iako malo, bit će dostatno za nas sedmero, nadamo se da se niko više neće pojaviti večeras. Svi smo umorni pa nakon večere na spavanje. Za mene je uobičajeno, da rijetko zaspim bilo gdje van svog kreveta, pa ustajem i izlazim u noć. Kakva noć, nebo prepuno zvjezda, vidim velika i mala kola, veliki medvjed, kumova slama, ne nemoram ih prepoznavati, toliko su mi blizu i čini mi se samo da podignem ruku mogla bi ih dohvatiti. Rado bi ostala cijelu noć vani, ali hladno je i moram unutra, pa iako sam se ušuljala što sam mogla tiše, ipak sam probudila dio ekipe, nadam se da mi nisu zamjerili, kad su vidjeli „pejzažno nebo“.

3. dan: 2.08./03.08.2008. Velebit

Prošla je noć i ne može se reći da smo se naspavali, ali ipak ispružili smo leđa i odmorili noge. Suhe odjeće imamo dovoljno, ali cipele, svima su još mokre. Svako na svoj način rješava problem, suhe čarape , najlon vrećice, novine, i vjera u sunce koje je već obasjalo vrh Ograđenice. Još nekoliko fotografija, jutarnja kava (nesica 3 u 1), ruksake na leđa i idemo, točno je 7.20. Boris i Pero krenuli su oko 7.00 s praznim bocama, da natoče vodu dok stignu ostali, kako ne bi gubili vrijeme. Na Korita, iznad Mliništa gdje je izvor pitke vode stigli smo u 8.30. Već su nas čekale pune boce , treba ih samo staviti u ruksake i nositi, teško je, ali vode više nema do Baških Oštarija, pa nema nam druge.
Staza i dalje prolazi, čas kroz padine okrenute moru, obrasle oštrom gustom travom, a čas kroz šumoviti dio i nešto je uža (ponegdje je kamenje zaraslo u travu, a negdje su ga naprosto kiše odnijele). S ovog dijela staze vide se „doci“ (Mliništa, Radlovac), ograđeni suhozidom i po neki pastirski stan. Vruće je, naravno i umorni smo pa sve češće trebamo predah. Oko 14. sati dolazimo u područje Dabara i Dabarskih kukova koji se protežu središnjim dijelom Velebita. (Dabrima narod naziva krške, bezvodne doline koritastog oblika).

Detalj sa puta	Čelina kuk	Rujičin kuk

Staza je dosta „izrovana“i pitamo se tko to čini, medvjedi ili divlje svinje? Mirjana, Pero i ja malo smo u prednosti, pa zastajemo prije izlaska iz šume na Dabarsku Kosu, kako bi se nakratko odmorili , a i sačekali ostali dio ekipe. Uskoro stižu Vera , Josipa, Biba i Boris, pa nastavljamo dalje.Cipele su se osušile, i uglavnom smo svi dobro. U 15 sati izbijamo na Dabarsku kosu, pogled nam pada na Rujičin kuk i Čelina kuk , ispod kojeg je smješten Planinarski dom u Ravnom Dabru. Nekoliko fotografija i nastavljamo put. Vruće je, no staza ponovo ulazi u šumoviti dio i tako će biti sve do Oštarijskih vrata. Sada se već nazire kraj našem putovanju. Spoznaja, da imamo samo još dva sata hoda, i da nas nakon toga čeka osvježenje (tuš) i hladno pivo , pokreće već umorne noge i one hitaju sve brže. Žureći tako odjedanput prestade staza, a pred nama se otvori šumski put, nema više markacija. Neko je naprosto, iskrčio stazu, posjekao drveće s markacijama da bi napravio put, a da je pritom zaboarvio što to znači za nas planinare. Srećom, dan je, a i mi smo iskusni pa pronalazimo izlaz iz šume i pred nama se ukazuju livade iznad kojih se uzdiže Žuti kuk, Kiza, Ljubić brdo.

Žuti kuk	Kiza	Ljubić brdo

Zalihe vode su iscrpljene, pa treba izdržati još malo. U 17.10 stigosmo u hotel Velebno, skidamo ruksake s umornih leđa , a onada, hladno crno Velebitsko pivo, koji užitak. Nakon što smo utažili žeđ i malo predahnuli, idemo do Planinarske kuće „Vila Velebita“ gdje ćemo noćiti. Smjestili smo se, otuširali , obukli čistu odjeću i kao „novi“ vratili u hotel na večeru.
Nakon dobre večere i uz piće ostajemo na terasi hotela, čavrljajući do 22.00 a onda na počinak.

4. dan: 3.08./03.08.2008. Velebit

Prema planu, danas je naš povratak u Zagreb. Autobus za Gospić polazi (trebao bi) ispred hotela Velebno oko 8.50., a u Gospiću, odmah, prelazimo u drugi koji će nas odvesti u Zagreb. Svi smo zadovoljni, ostvarili smo svoj cilj , prošli kroz prekrasne predjele Velebita, a on nam je podario nezaboravne slike koje smo ponijeli sa sobom i o kojima ćemo pričati još dugo, dugo. Oko 13.20 stigli smo u Zagreb, pozdravili se i uputili ponovno svatko u svoju svakodnevnicu, bogatiji za jedno predivno planinarenje i druženje.

Napisala i snimila: Katica Šimić