Stap

MOJ PRVI IZLET U NEPOZNATO

Glavni likovi: Josipa, Mirjana, Tomislav
Sporedni: Pero, Tonči, Vera, Biba, Slavica i ja.

31.07.09. Dan prvi 

Ova se priča nekome može doimati jednostavno, mozda i banalno, no, za mene ona predstavlja jedninstveno iskustvo, i draža mi je od bilo koje druge. Autobusna postaja u Karlobagu. Sjedim sa sekom na terasi, uz kavu, i jedva čekam da se pojavi bus iz Rijeke u 11 i 30, jer s njim stiže škvadra iz Senja. Ukrcavam se, i zajedno klizimo prema Mandalininoj uvali. Izađosmo u uvalici, puni entuzijazma i orni za pohod po Velebitu.Vodi nas čudo od žene, Josipa, kojoj osmjeh ne silazi s lica iako zna što nas sve čeka. Trinaest sati i petnaest minuta, uspon počinje. Na suncu je 35-40 stupnjeva, prži kamen, travu i nas. Prvih stotinjak metara još se nekako i držasmo, no tada potražismo odmor, a u škrtoj se sjeni stabala javlja i sumnja u vlastite snage. No, znam da ne želim posustati već na početku, jer kad čovjek natjera sebe na takav hod po mukama, osjeti da ga nešto vuče dalje, kao magnet. Počinje stapanje s planinom, i makar znam da će biti samo teže uz pun ruksak na leđima, želim sebi dokazati vlastitu izdržljivost. Gmiz po gmiz, evo nas na Stapu. U svom onom jadu od težine uspona pomisliš da si mrtav čovjek, no, tada sljedi ukazanje. Livada kao iz Jalte, zelena i mirisna, vrvi životom cvijeća i leptira, te pozitivnom energijom kojom se obnavljaš i krećeš dalje. U dnu livade planinarsko sklonište, Tatekova koliba. Malo, skromno, ali ga doživljavaš kao nešto čarobno. Ipak ćemo noćiti pod krovom, a moglo je biti i pod vedrim nebom, kao što je to napravio naš Pero. 

Mandalina, ishodiste nase avanture
Pogled na Paski most,
Velebitski stanovi
Na kolovoskom suncu
Prvi pogled na Stap
Suton
Smiraj dana na Stapu
Upozorenje

01.08.09. Dan drugi 

Nakon djelomično prospavane noći, dva dobra duha ekipe, Josipa i Pero odlaze na Kamenu galeriju. Netko odlazi na Debeli kuk, a većina na Stapinu.Vidici kao iz mašte divljenju nikad kraja, fotkamo na sve strane, čovjek nikad ne zna kada će se ponovo ovdje zateći. Ja sam kao začarana i svoje osjećaje proživljavam duboko u sebi, a na takvim su mjestima sve riječi suvišne. Sad smo već debelo uronili u drugi dan, krećemo prema slijedećem skloništu, onom u Šugarskoj dulibi. Beskrajano mi je teško i naporno, vjerujem i drugima. Uspinjemo se i spuštamo, pa ponovo uspinjemo, sve dok ne ugledasmo Panos pred sobom. Na Panosu je nekada bio vojni objekt, no, danas je sve zapušteno, što je prava šteta jer su vidici s tog mjesta veličanstveni. Tu sam se s Josipom popela čak na sam vrh građevine jer te poglede treba doživjeti. Pošto već traje drugi dan hoda, Josipa i Tomi odluče da se ne penjemo preko V. Stolca, nego da se provučemo ispod, iako nam je i to bilo prilično iscrpljujuće. Uz povrat snage i vjere, ovaj puta u sebe, krenusmo s Panosa kako bi prije mraka stigli u sklonište. Put ispod Velikog Stolca je prekrasan, pitome livade te mame da uživaš u njima, ali vremena je malo. Tabanamo mi i tabanamo, i eto nas u Šugarskoj dulibi. Trenutak za pamćenje! Tamo je već bilo sedmero ljudi koji baš nisu bili oduševljeni našim dolaskom, no, što je tu je! Jedan je dio ekipe još stao u kućicu, zapravo kontejner, a drugi je odlučio noćiti vani. Ja naravno, sa svojim smislom za avanturu, odlučim ostati vani, no ne zadugo. Ipak nisam očekivala borbe s bikovima u šumama Velebita, kao u Pamploni. Pripremili smo se na zasluženi počinak, ali – vraaaaaga: odjedanput bik – ne koji sjedi, nego onaj pravi koji uznemirava planinare. Oni koji dolaze na ovo mjesto već ga znaju, no, naš Tomi to sve želi riješiti na lijep način, pa mu nudi kruh i oblizeke, a ovaj po nama balavi, kopa po ruksacima i ne da se smesti, čak i uz prijetnju da će postati ramstek – ne odustaje i daje do znanja da je on gazda u dvorištu. Pošto smo mi ipak pametniji od bika, popustismo i ugurasmo se u kućicu. Pero je opet pod vedrim nebom – ovaj puta na krovu!

in Nekategorizirano   0