USPON NA ŠKRLATICU

 Na izletu je sudjelovalo osam članova (četiri planinarke i četiri planinara) HPD „Zanatlija“ Zagreb.

U petak 21. lipnja iz užarenog Zagreba na put smo krenuli sa dva osobna automobila prema graničnom prijelazu Bregana i nastavili do Ljubljane gdje smo imali kraći odmor. Na putu uglavnom nije bilo gužve, u suprotnom smjeru da, sve dok nismo stigli do Jesenica. Zaustavili smo se u koloni ispred Karavanki, te smo morali čekati oko pola sata da se ista pokrene i oslobodi nam izlaz sa auto ceste u Jesenice. Nakon toga brzo smo došli do Mojstrane gdje smo u marketu izvršili dodatnu popunu. Do Aljaževog  doma (1015m) stigli smo  iza 14 sati. Tu smo se pripremili za uspon prema Škrlatici. Prvi planirani dio uspona je do bivka IV (1980m), dakle visinska razlika cca 1000m. Početak hodnje najprije ide livadom, ulazi se u šumu, te kroz presahnuli potok, preko većih gromada stijena, brzo se ulazi u strmi uspon, a to je karakteristika cijelog puta. Tijekom uspona koristili smo nekoliko kraćih odmora. U gornjim dijelovima prelazili smo preko više snježanika i snježišta. Poseban je oprez trebao kod prijelaza preko strmih snježišta. Nismo uočili tragove koji bi upučivali na to da je netko u skorije vrijeme tu prošao. Nakon otprilike četiri sata planinarenja stigli smo do bivka IV. Isti se nalazi na blagoj uzvisini okružen snježanicima i snježištima. Bilo je poprilično svježe, uz hladan vjetar i hladno. Bivak smo zatekli u urednom stanju, jer u njemu uglavnom borave odgovorni planinari i alpinisti. Dobro smo ga provjetrili otvaranjem vrata i prozora i izvršili razmještaj po ležajevima, četiri dolje i četiri na katu. Večerali smo i brzo se zavukli u tople vreće za spavanje. Noć je protekla mirno uz koje glasno javljanje pojedinaca, što je uobičajeno u skupnim ležištima, na što su iskusni planinari navikli.

U subotu 22. lipnja budimo se u ranim jutarnjim satima, izvlačimo se iz toplih vreća za spavanje, užurbano, ali i pomalo lijeno, pristupano jutarnjim obvezama, jutarnja higijena, oblačenje, protezanje, razgibavanje. Na redu je i obvezatan doručak, zalog za uspješan nastavak penjanja. Gledamo oko sebe, odmah do nas je Stenar, impresivan, diže se u vis, čeznutljivo ga odmjeravamo, s različitim osjećajima i razmišljanjima. Hladno je, jer smo okruženi sa snježanicima i snježištima. Neminovno pogled skreće prema Kredarici, Triglavu, i dolini između nas. Na suprotnoj strani je naše odredište,  Škrlatica, čiji vrh se skriva iza obližnjih visova.

Opremljeni, spremni za uspon, napuštamo bivak IV i preko snježišta krećemo markiranom trasom. Na dosta mjesta ima snijega koji djelomice prekriva markirani put. Snijeg je zamrznut, po površini djelomice odmrznut, što primjenom odgovarajućih planinarskih znanja uz dozu potrebne opreznosti omogućava relativno sigurno kretanje. Na nekim mjestima, gdje je to moguće, izbjegavamo strma snježišta i penjemo se na sigurniji način stijenama. Put je naravno duži i za uspon iziskuje više vremena od planiranog.

Dolaskom ispod stijene gdje počinje djelomice osigurani dio puta, ostavljamo štapove za hodanje i podešavamo opremu za kretanje po osiguranim planinskim putovima. Primjenom odgovarajućih tehnika penjanja, dobro napredujemo prema vrhu. U blizini samog vrha na putu nam se ispriječilo poprilično strmo snježište. Da bismo sigurno nastavili napredovanje, preko istog smo, koristeći vodičko uže, postavili gelender, koji su kasnije koristili i drugi penjači, njih šestero koji nisu bili iz naše skupine.  Na vrh (2740m) smo stigli uz utrošak više vremena nego što smo planirali. Razmjestili smo se uz veliki metalni križ, utisnuli žig vrha i nešto pojeli iz ruksaka, kao što je to uobičajeno.  Na samom vrhu nema baš puno mjesta, koje je još umanjio i veliki snježanik. Vidici okolo, vrhovi Julijskih Alpa: Špik (2472m), Razor (2601m), Prisojnik (2547m), V.Mojstrovka(2366m), u daljini Mangart (2679m), Jalovec (2645m), Triglav (2864m) itd. Obasjavalo nas je sunce, ali pogled prema nabrojenim vrhovima otkriva veću nakupinu olujnih oblaka, koji se poprilično brzo pokreću. Stanje tumačimo onako kako bismo htjeli da bude u našu korist, dakle oblaci su dosta udaljeni od nas i kruže uokolo. Međutim pogled u pravcu Jalovca i Mangarta otkriva nam pravo stanje stvari, veliko crnilo kreće se ubrzano prema nama, sve glasnije čujemo grmljavinu. Brzo se spremamo i napuštamo vrh. Počele su prve padaline, udarci leda po kacigama odzvanjaju u našim ušima. Uz grmljavinu spustio se gusti led veličine lješnjaka, koji se itekako osjetio na nezaštićenim dijelovima tijela. Na golim smo stijenama, nema neke mogućnosti za sklanjanje, te smo uz maksimalnu koncentraciju i opreznost nastavili sa spuštanjem (otpenjavanjem). Tuča je padala poprilično dugo, na gazištima i utorima u stijenama nakupila se veća količina leda, sve se zabijelilo, stijene su postale mokre i skliske. Topljenjem leda iz pukotina stijena počeli su teći mali i veći slapovi. Proživjeli smo dosta teško nevrijeme. Mokri nastavili smo sa otpenjavanjem međusobno se pomažući. Po spuštanju sa stijena upriličili smo kratki odmor uz nužno presvlačenje u suho. Nastavak planinarenja do bivka IV bio je rutinski, jer smo se vraćali istim putem. Po dolasku u bivak brzo smo prionuli raspremanju i večeri iz ruksaka, uz prepričavanje doživljenog. Svima nam je bilo rano za spavanje, ali smo se vrlo brzo zavukli u tople vreće i zaspali.

Nedjelja, 23. lipnja, rano u jutro budimo se od bučenja helikoptera koji su nadlijetali područje između doline Vrata i Škrlatice. Brzo smo se spremili, doručkovali, te još malo uživali u okolišu podno Stenara, s vidicima prema Kredarici i Triglavu. Nismo bili raspoloženi za nove poduhvate, odlučili smo se jednostavno spustiti u dolinu Vrata do Aljaževog doma. Spuštajući se susreli smo samo jednu malu skupinu planinara, jer meteorološka prognoza za taj dan nije bila povoljna. Dan je još bio lijep, sunčan, spuštali smo se polako uživajući u vidicima. Po dolasku do Doma, prvo smo se malo oprali, presvukli u suhe majice, te u miru naručili jela, nešto što se jede sa žlicom. Sjedili smo na terasi sa koje smo uz razgovor mogli promatrati Triglav. Opustili smo se, sve je prošlo u redu, zadovoljni, bogatiji za još jedno planinarsko iskustvo, spremni smo za povratak u Zagreb.

Potrpali smo opremu u vozila, ugodno se smjestili i krenuli prema Mojstrani. Usputno nam je bilo obvezatno zaustavljanje kod slapa Peričnika. Obišli smo veličanstveni slap i isprobali temperaturu vode uranjanjem prstiju ruke, uistinu je osvježavajuća, poprilično hladna. Dodatno osvježenje potražili smo u obližnjem lokalu uz kavicu i druge osvježavajuće napitke. U Mojstrani se nismo zaustavljali, nastavili smo put prema Ljubljani, gdje smo na jednom odmorištu upriličili još jedan potrebit kraći odmor. Putem su se smjenjivali oblaci, sunce, malo kiše, sve u svemu, vremenska situacija nije bitna (osim vozačima) kada ste zavaljeni u sjedištima automobila. U Zagreb smo stigli u pristojno poslijepodnevno vrijeme.

 Jedan lijep, naporan planinarski izlet, sa iskustvom iznenadnog jakog nevremena na samom vrhu i saznanja da se u takovim uvjetima uz primjenu naučenih planinarskih znanja i vještina može uspješno i sigurno planinariti.

                                                                                                            Tekst i fotografije:

                                                  Vladimir Jagušić