Veliki Drgomalj

Nas dvadeset i četvero članova društva okupilo se u nedjelju 29. siječnja na Glavnom kolodvoru Zagreb. Nakon obavljenih formalnosti oko karata ukrcali smo se u vlak i u osam sati krenuli prema našem cilju, Delnicama. Predviđeno trajanje vožnje je oko tri sata pod uvjetom da će na putu biti sve u redu. U vrijeme današnje posvemašne žurbe, potrebne i nepotrebne, tri sata od Zagreba do Delnica djeluje malo nestvarno. Naravno da to ima i onu drugu, dobru stranu. U nedjeljno prohladno jutro, smjestili smo se u tople kupee vlaka. Opskrbljeni dobrom voljom i uz ugodno ćaskanje, uz koji pogled kroz prozor na zanimljivi zimski pejzaž, vrijeme vožnje je relativno brzo prošlo.

Silaskom iz vlaka u Delnicama ulazimo u stvarnost, sitni snijeg nošen hladnim vjetrom zaustavlja se na našim  licima. Brzo koračamo i gledamo gdje bismo se mogli skloniti i okrijepiti toplim napitkom. Naravno, nismo svi navalili u jedan lokal, već smo se raspršili u nekoliko skupina, te obavili tzv. „jutarnju kavicu“ ma da je već bilo blizu  podne. Iskoristili smo dogovoreno vrijeme od pola sata.

Krenuli smo iz Delnica (698m) hodnjom kroz grad, ulicama na kojima se tek počeo hvatati snijeg i zatim asfaltiranom cestom prema našem cilju Drgomalju (1154m). Nakon otprilike sat vremena hodnje dolazimo do raskrižja gdje skrećemo na šumski put. Kako napredujemo u usponu, vjetar se sve više pojačava (ili je to samo naš subjektivni osjećaj). Snijeg i dalje pada, koristimo kapuljače na našim jaknama, da bi nam pokrivala za glavu ostala suha.

Dolazimo do podnožja vrha, lijepe livade pokrivene snijegom (kako li tek izgleda u proljeće?). Valjalo bi se malo poigrati na njoj, potrčati kroz snijeg, baciti se i povaljati, napraviti koju grudu snijega i baciti je, nije važno gdje. Naravno, nemamo neograničeno vrijeme, prilagođavamo se planu hodnje koju određuje vodič, a naše zamisli prepuštamo mašti.

Vrh Veli Drgomalj (1154m) dočekao nas je u pravom zimskom okružju. Hladan nas vjetar šiba noseći snijeg. Okolo lijepa čista bjelina, koja se nakon nekoliko desetaka metara spaja sa sivilom, maglom. Vidici nam baš nisu daleki, ali ono što nas okružuje plijeni pozornost. Grane drveća povijene pod teretom snijega njišu se pogonjene hladnim vjetrom, koji i nas požuruje. Vadimo knjižice, obilaznice, dnevnike, za otiskivanje žiga. Tražimo neku zavjetrinu ispod vrha kako bismo izvršili nužnu okrjepu, ali u tome baš nismo uspješni. Sve radimo sa požurnicom. Naravno treba se javiti i onima koji misle na nas. Skidam rukavicu i vadim mobitel, nazivam suprugu, ali je upozoravam da ne pričamo dugo, jer su mi se prsti počeli lijepiti za napravu. S druge strane čuđenje, jer zna da nisam osjetljiv na hladnoću i nisam, ali možda tu i tamo jesam, stvar percepcije. Dugo smo bili bez hladnoće pa smo se malo raspekmezili.

Na vrhu se nismo baš dugo zadržali, ali i ono vrijeme koje smo tamo proveli vrijedno je svakog časka, ostati će zabilježeno u našim sjećanjima kao vrlo lijepi zimski uspon.

Naša hodnja trajala je otprilike četiri sata. U Delnice smo se vratili za danjeg svijetla, gdje smo sačekali vlak s kojim smo oko 21 sat stigli u Zagreb. Zadovoljni, ispunjeni lijepim dojmovima s izleta, srdačno smo se pozdravili na rastanku uz, vidimo se na nekom od slijedećih izleta.

 

Tekst i fotografije: Vladimir Jagušić

in Nekategorizirano   0